Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 20. stoljeće › Životopisi › Blaženi Alojzije Variara

Blaženi Alojzije Variara
Klikni za povećanje
×
Blaženi Alojzije Variara
Blaženi Alojzije Variara. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENIK · PREZBITER

Blaženi Alojzije Variara

Spomendan
1. veljače
Razdoblje
20. stoljeće
Smrt
1923.

Život

Blaženi Alojzije Variara rođen je 15. siječnja 1875. godine u mjestu Viarigi u pokrajini Asti u Italiji, u pobožnoj kršćanskoj obitelji Pietra Variare i Livije Busse. Njegov je otac 1856. godine slušao propovijedanje svetoga Ivana Bosca te je, prepoznavši u sinu klicu duhovnoga zvanja, odlučio dječaka s dvanaest godina povjeriti oratoriju u Valdoccu u Torinu. Mladi se Alojzije ondje susreo sa samim don Boscom 1887. godine, kratko prije svečeve smrti. Don Boscov prodoran i očinski pogled duboko se usjekao u dječakovu dušu, a Alojzije ga je doživio kao jasan znak i potvrdu svoga budućeg zvanja u Salezijanskoj družbi.

Nakon završetka gimnazije stupio je u novicijat 17. kolovoza 1891. godine, a redovničke je zavjete položio u ruke don Michelea Rue, prvoga don Boscova nasljednika. Filozofski studij pohađao je u zavodu Valsalice u Torinu, gdje je upoznao slugu Božjega don Andreu Beltramija, ostavši trajno zadivljen vedrinom i strpljivošću kojom je taj bolesni subrat nosio svoje patnje, pretvarajući bolest u apostolat. Godine 1894. u Torino je stigao salezijanac don Michele Unia, koji je vodio brigu o gubavcima u mjestu Agua de Dios u Kolumbiji, tražeći suradnike za misije. Među gotovo dvije stotine kandidata don Unia je odabrao mladoga Variaru. Na taj je poziv Alojzije spremno odgovorio riječima: »Rekao sam 'da', i činilo mi se to poput sna«.

U Agua de Dios u Kolumbiji stigao je 6. kolovoza 1894. godine. Zatekao je koloniju od dvije tisuće stanovnika, među kojima je bilo više od osam stotina oboljelih od gube. To je mjesto dotad bilo prepušteno beznađu, potpunoj društvenoj odbačenosti i očaju, jer su gubavci i njihova djeca bili zauvijek izopćeni iz društva. Don Unia i subraća unijeli su preokret otvorivši ambulantu, školu i crkvu, a mladi se Alojzije sa svim žarom posvetio služenju bolesnicima. Svojom glazbenom nadarenošću osnovao je glazbeni sastav među dječacima i omladinom, unoseći donboscovsku radost među odbačene.

Nakon smrti don Unije 1895. godine, Alojzije je nastavio raditi s ocem Rafaelom Crippom. Za svećenika je zaređen 24. travnja 1898. godine, postavši prvi zaređeni salezijanski svećenik na kolumbijskom tlu. Kao neumoran duhovnik i ispovjednik provodio je sate u ispovjedaonici, tješeći ranjena srca i vodeći mnoge k Bogu. Među mladim djevojkama oboljelima od gube, kao i zdravim kćerima gubavaca koje nijedna postojeća redovnička zajednica nije htjela primiti zbog straha od zaraze ili društvene stigme, otac Variara je prepoznao duboku čežnju za posvećenim životom.

Potaknut primjerom don Beltramija, poučio ih je kako bolest prikazati kao žrtvu Bogu. Uz potporu don Rue i odobrenje nadbiskupa Bogote Bernarda Herrere Restrepa, 7. svibnja 1905. godine utemeljio je Kongregaciju Kćeri Presvetih Srdaca Isusa i Marije. U nju su primane djevojke oboljele od gube i kćeri bolesnika, sa svrhom posvećenja kroz služenje oboljelima i napuštenima.

Utemeljenje ove zajednice donijelo mu je, međutim, teške kušnje, nerazumijevanja i lažne optužbe. Iz poslušnosti prema poglavarima morao je napustiti Agua de Dios i svoje duhovne kćeri. Premještan je u različite gradove: Mosqueru, Contratación, Bogotu i Barranquillu, noseći svoj križ u tišini i predanju. Godine 1921. poslan je u Táribu u Venezueli, no zdravlje mu je bilo posve skršeno. Liječnici su savjetovali povratak u blažu klimu, pa je prebačen u Cúcutu u Kolumbiji. Ondje je, nakon dugotrajne patnje podnesene u savršenom miru i vjernosti Bogu, preminuo 1. veljače 1923. godine u četrdeset i osmoj godini života.

Štovanje i zaštitništvo

Alojzija Variaru blaženim je proglasio papa Ivan Pavao II. 14. travnja 2002. godine u Rimu. Njegov liturgijski spomendan u Rimskom martirologiju slavi se 1. veljače, na dan njegova preminuća, dok ga salezijanska obitelj časti 15. siječnja. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su 1932. godine u Agua de Dios u Kolumbiji, gdje počivaju u kapeli kuće matice njegovih sestara među onima kojima je posvetio život. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se u svećeničkom ruhu sa štolom, često okružen oboljelima od gube, držeći križ ili sliku Presvetih Srdaca.

Isti dan, 1. veljače, slave se i