Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 20. stoljeće › Životopisi › Blaženi Anselmo Polanco, biskup, i Filip Ripoll, prezbiter

Blaženi Anselmo Polanco, biskup, i Filip Ripoll, prezbiter
Klikni za povećanje
×
Blaženi Anselmo Polanco, biskup, i Filip Ripoll, prezbiter
Blaženi Anselmo Polanco, biskup, i Filip Ripoll, prezbiter. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENICI · MUČENICI

Blaženi Anselmo Polanco, biskup, i Filip Ripoll, prezbiter

Spomendan
7. veljače
Razdoblje
20. stoljeće
Smrt
1939.

Život

Blaženi Anselmo Polanco rođen je 16. travnja 1881. godine u mjestu Buenavista de Valdavia u španjolskoj pokrajini Palenciji, u skromnoj i bogobojaznoj težačkoj obitelji. Na krštenju je primio ime Anselmo po svećeniku koji ga je krstio. Budući da su mu brat i sestra umrli u najranijoj dobi, ostao je jedino dijete svojih roditelja. Odgojen u dubokoj pobožnosti i ljubavi prema kršćanskom nauku, u dobi od petnaest godina stupio je u novicijat Reda svetoga Augustina u samostanu u Valladolidu. Svečane redovničke zavjete položio je 3. kolovoza 1900. godine, a za svećenika ga je 17. prosinca 1904. u katedrali u Burgosu zaredio biskup José María García Escudero y Ubago.

Otac Polanco posvetio se profesorskoj službi, predajući humanističke znanosti i teologiju u sjemeništima svoga reda. Godine 1922. imenovan je rektorom Kraljevskoga kolegija i sjemeništa u Valladolidu, a 1932. postao je provincijal augustinaca, što ga je vodilo na duga i naporna putovanja radi vizitacija samostana na Filipinima, u Kini, Peruu, Kolumbiji i Sjedinjenim Američkim Državama. Suvremenici su ga pamtili kao izrazito pobožna, stroga i skromna redovnika, koji je svakodnevno dijelio milostinju siromasima.

Papa Pio XI. imenovao ga je 21. lipnja 1935. godine biskupom Teruela i apostolskim administratorom Albarracína, a biskupsko posvećenje primio je 27. kolovoza iste godine. Preuzevši upravu biskupije u vrlo nemirnim i opasnim društvenim prilikama uoči Španjolskoga građanskog rata, biskup Polanco hrabro je branio katolički nauk, obitelj i kršćanske vrijednosti od bezbožnih ideologija. Kada su u srpnju 1936. izbili ratni sukobi, a Teruel se našao pod opsadom, biskup je odbio napustiti grad i svoje vjernike, odlučivši podijeliti sudbinu povjerenoga stada. Uz njega je postojano ostao njegov vjerni generalni vikar don Filip Ripoll Morata.

U prosincu 1937. godine republikanske su postrojbe započele žestok napad na Teruel, a biskupijski dvor i sjemenište razoreni su pod teškim bombardiranjem. Biskup Polanco i vikar Ripoll sklonili su se u samostan svete Klare, gdje su uhićeni 8. siječnja 1938. godine nakon pada grada. Uslijedilo je više od godinu dana premještanja po zatvorima u Valenciji i Barceloni. Vlasti su biskupu nudile slobodu ako se odrekne zajedničkoga pisma španjolskih biskupa i napusti Crkvu, no on je sve ponude s gnušanjem odbacio.

Pred slomom bojišta u Kataloniji zatočenici su prebacivani prema francuskoj granici. Ujutro 7. veljače 1939. godine, u mjestu Pont de Molins kod Girone, vojnici su izveli biskupa Anselma Polanca, vikara Filipa Ripolla i još četrdesetoricu zatočenika. Odveli su ih u suho korito rijeke Muga kod klanca Can Tretze te ih ondje nemilosrdno strijeljali iz mržnje prema vjeri. Nakon pogubljenja njihova su tijela polili benzinom i zapalili kako bi prikrili zločin, no njihovo je mučeničko svjedočanstvo ostalo trajno upisano u povijest Crkve.

Štovanje i zaštitništvo

Zemaljski ostaci biskupa mučenika Anselma Polanca i njegova vjernog vikara Filipa Ripolla pronađeni su nakon završetka rata te su svečano preneseni u kriptu katedrale u Teruelu, gdje i danas počivaju.

Papa Ivan Pavao II. svečano ih je proglasio blaženima 1. listopada 1995. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu, istaknuvši njihovu herojsku vjernost Kristu i Njegovoj Crkvi sve do prolijevanja krvi. Njihov liturgijski spomendan slavi se 7. veljače, na dan njihova mučeništva. U umjetnosti se prikazuju u biskupskom i svećeničkom ruhu s palmom mučeništva u ruci i raspelom.

Isti dan, 7. veljače, slave se i