Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 20. stoljeće › Životopisi › Blaženi Rafael Arnáiz Barón

BLAŽENIK · REDOVNIK

Blaženi Rafael Arnáiz Barón

Spomendan
26. travnja
Razdoblje
20. stoljeće

Život

Sveti Rafael Arnáiz Barón, poznat u redovništvu kao brat Marija Rafael, rođen je 9. travnja 1911. godine u Burgosu u Španjolskoj, u uglednoj i duboko vjerničkoj obitelji inženjera Rafaela Arnáiza i novinarke Mercedes Barón. Bio je najstariji od četvero djece. Dvanaest dana nakon rođenja kršten je u župnoj crkvi svete Gadeje, a prvu svetu pričest primio je 25. listopada 1919. godine u crkvi sestara vizitatinki u Burgosu. Školovao se u isusovačkim kolegijima u Burgosu i Oviedu, kamo se obitelj preselila 1923. godine. Odlikovao se iznimnim umjetničkim darom za crtanje i slikarstvo, vedrom naravi, dobrotom te dubokom pobožnošću koju mu je osobito usadila majka.

Nakon mature upisao je 1930. godine studij arhitekture u Madridu. Tijekom ljetnoga odmora kod rođaka, vojvoda od Maquede, u blizini Ávile, prvi je put posjetio cistercitski samostan trapista San Isidro de Dueñas u Palenciji. Monaška šutnja, stroga kontemplacija i ljepota gregorijanskoga korala, osobito pjevanje antifone Zdravo Kraljice na povečerju, duboko su ga zahvatile i u njemu probudile neodoljiv poziv na monaški život. Nakon odsluženja vojnoga roka, 15. siječnja 1934. godine ušao je u samostan u Dueñasu kao trapistički novak.

Međutim, samo četiri mjeseca nakon stupanja u novicijat pogođen je teškim oblikom šećerne bolesti, izgubivši više od dvadeset kilograma u svega tjedan dana. Teška ga je bolest prisilila na povratak obitelji radi liječenja. Vođen neutaživom ljubavlju prema Kristu, vratio se u samostan, ali je zbog stroge dijete i svakodnevnih injekcija inzulina mogao biti primljen samo kao samostanski oblat, živeći na rubu monaškoga reda i bez mogućnosti polaganja svečanih redovničkih zavjeta. To je poniženje i tjelesnu nemoć prihvatio s herojskom strpljivošću, pretvorivši svoje patnje u najuzvišenije mistično sjedinjenje s Raspetim. U njegovim pismima i duhovnim spisima očitovala se rijetka dubina kontemplacije, a Krist mu nije bio predmet umovanja, nego živi suputnik apsolutne ljubavi.

Na Uskrs, 17. travnja 1938. godine, opat Félix Alonso udijelio mu je monašku kukulu i crni škapular, ispunivši njegovu žarku želju da umre u trapističkom habitu. Upavši u dijabetičku komu, predao je svoju čistu dušu Bogu 26. travnja 1938. godine u samostanu San Isidro de Dueñas, tek navršivši dvadeset i sedam godina života. Ispunio je riječi Svetoga pisma: »S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist« (Gal 2,19-20Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet.).

Čuda

U postupku beatifikacije i kanonizacije Crkva je priznala čudesna ozdravljenja po njegovu nebeskom zagovoru. Prvo čudo bila je nagla i potpuna obnova zdravlja mlade djevojke iz Palencije koju je pregazio traktor i kojoj su liječnici predviđali sigurnu smrt. Drugo čudo, priznato za njegovu svetost, bilo je potpuno ozdravljenje mlade majke Begoñe Alonso León u Madridu u siječnju 2001. godine, koja se nalazila u smrtnoj opasnosti i komi uslijed teškoga oblika HELLP sindroma i komplikacija pri porodu, nakon što su se liječnici i obitelj s pouzdanjem utekli zagovoru brata Rafaela.

Štovanje i zaštitništvo

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 27. rujna 1992. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu, nakon što ga je na Svjetskom danu mladih u Santiago de Composteli 1989. godine stavio mladima za uzor svetosti. Svetim ga je proglasio papa Benedikt XVI. 11. listopada 2009. godine u bazilici svetoga Petra. Njegove svete relikvije počivaju u kapeli opatijske crkve samostana San Isidro de Dueñas, kamo hodočaste brojni vjernici. Liturgijski spomendan slavi se 26. travnja, na dan njegova prijelaza u nebo. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se kao mladi trapist u bijeloj kukuli i crnom škapularu, ruku sklopljenih na molitvu ili s raspelom i spisima u rukama.

Isti dan, 26. travnja, slave se i