SVETAC · PREZBITER
Sveti Leopold Bogdan Mandić
- Spomendan
- 30. srpnja
- Razdoblje
- 20. stoljeće
- Smrt
- 1942.
Među najštovanijima: Najštovaniji na hrvatskom području, Najštovaniji na slovenskom području
Život
Sveti Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom u Boki kotorskoj, na tlu tadašnje Kraljevine Dalmacije u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, kao dvanaesto dijete u hrvatskoj obitelji Petra Antuna Mandića i Dragice rođene Zarević, podrijetlom iz Zakučca kod Omiša. Na krštenju je dobio ime Bogdan Ivan. Od ranoga djetinjstva odlikovao se pobožnošću; otac ga je svakoga jutra vodio na svetu misu, a za svoju je majku govorio da joj duguje sve što jest. Bio je niska rasta, dosegnuvši tek 135 centimetara, krhke tjelesne građe, hodao je nespretno i mucao, no u tom se slabom tijelu krila golema duhovna snaga.
U šesnaestoj godini stupio je u malo sjemenište kapucina Venetske provincije u Udinama, a redovnički habit obukao je 1884. godine u Bassano del Grappi, uzevši ime fra Leopold. Svečane doživotne zavjete položio je 28. listopada 1888. godine u Padovi, a za svećenika ga je 20. rujna 1890. u bazilici Santa Maria della Salute u Veneciji zaredio patrijarh kardinal Domenico Agostini. U njegovu su srcu gorjele dvije velike čežnje: poći kao misionar na Istok radi sjedinjenja razdijeljenih kršćana i postati blag i milosrdan ispovjednik grešnika. Zbog krhkoga zdravlja i govorne mane poglavari ga nisu poslali u istočne misije, no otac Leopold je shvatio svoje poslanje i zapisao: »Za sada, svaka duša koja bude trebala moje služenje bit će za mene Istok!«.
Nakon kraćega boravka u Zadru, Kopru i drugim samostanima, od 1906. godine trajno se nastanio u samostanu kapucina u Padovi, gdje je proveo ostatak života. Tijekom Prvoga svjetskoga rata, odbivši se odreći svoga hrvatskoga državljanstva, bio je prognan u južnu Italiju, no 1919. godine vratio se u Padovu. Ondje je proveo gotovo četrdeset godina zatvoren u svojoj skromnoj ispovjedaonici veličine dva puta tri metra, ispovijedajući svakodnevno po deset, dvanaest pa i petnaest sati. Njegova je ćelija postala stjecište tisuća vjernika: siromaha, radnika, sveučilišnih profesora i biskupa.
Kao ispovjednik odlikovao se neizmjernom blagošću, milosrđem i darom čitanja srdaca. Pokornicima je govorio: »Budite mirni, stavite sve na moja ramena, ja ću se pobrinuti«, preuzimajući na sebe teške pokore, noćna bdjenja i postove za njihove grijehe. Imao je nježnu pobožnost prema Majci Božjoj, koju je nazivao »blagoslovljenom Gospodaricom«. Posljednjih mjeseci života teško je trpio od raka jednjaka. Ujutro 30. srpnja 1942. godine, pripremajući se za svetu misu, srušio se na tlo; prenesen u svoju ćeliju, primio je bolesničko pomazanje te preminuo u miru dok su subraća pjevala hvalospjev »Salve Regina«, upravo na zaziv: »O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!«.
Čuda
Svetost oca Leopolda bila je proslavljena nebrojenim čudesnim znakovima, ozdravljenjima i darom proroštva. Prije smrti prorekao je sudbinu svoga samostana rekavši: »Crkva i samostan bit će pogođeni bombama, ali ova mala ćelija neće; ovdje je Bog iskazao toliko milosrđa ljudima da ona mora ostati spomenikom Božje dobrote!«. Dana 14. svibnja 1944. godine savezničke su bombe sravnile sa zemljom kapucinsku crkvu i veći dio samostana u Padovi, no njegova je ćelija-ispovjedaonica ostala posve čitava i netaknuta.
Za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju Crkva je detaljno ispitala i potvrdila čudesna ozdravljenja bolesnika koja su se zbila nakon usrdnih molitava upućenih njegovu zagovoru. Liječnička povjerenstva potvrdila su da su izlječenja od teških i neizlječivih bolesti bila trenutna, potpuna i znanstveno neobjašnjiva.
Štovanje i zaštitništvo
Papa Pavao VI. proglasio je oca Leopolda Mandića blaženim 2. svibnja 1976. godine u Rimu, nazvavši ga pretečom duhovnoga ekumenizma. Papa Ivan Pavao II. svečano ga je kanonizirao 16. listopada 1983. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu tijekom Biskupske sinode posvećene pomirenju i pokori, istaknuvši ga kao uzor i model svim ispovjednicima. Na poseban zahtjev pape Franje, njegovo je neraspadnuto tijelo, zajedno s tijelom svetoga Pija iz Pietrelcine, bilo izloženo u bazilici svetoga Petra u Rimu tijekom Izvanrednoga jubileja milosrđa 2016. godine.
Njegovo tijelo počiva u kapeli uz crkvu kapucina u Padovi, kamo hodočaste stotine tisuća vjernika. Njegov liturgijski spomendan u Općem rimskom martirologiju slavi se 30. srpnja, a u kapucinskom redu i mnogim biskupijama 12. svibnja, na dan njegova rođenja. Vjernici ga osobito zazivaju kao zagovornika oboljelih od raka. U umjetnosti se prikazuje kao malen, pogrbljen kapucin sijede brade u smeđem habitu sa štolom, često u svojoj ispovjedaonici s rukom podignutom na odrješenje.
Isti dan, 30. srpnja, slave se i
- Blažena Marija od Sakramentalnog Isusa Venegas de la Torre, djevica 20. stoljeće
- Blažena Marija Vicenca od svete Doroteje Chávez Orozco, djevica 20. stoljeće
- Blaženi Manes Guzmán, prezbiter 13. stoljeće
- Sveti Abdon i Senen, mučenici 3. stoljeće
- Sveti Petar Krizolog, biskup i crkveni naučitelj 5. stoljeće
- Sveti Urs od Auxerrea, biskup 6. stoljeće
- Blaženi Braulio Marija Corres Díaz de Cerio, prezbiter, i četrnaest drugova, redovnici i mučenici 20. stoljeće
- Blaženi Edvard Powell, Rikard Featherstone i Toma Abel, prezbiteri i mučenici 16. stoljeće
- Blaženi Josip Marija Muro Sanmiguel, prezbiter, Joakim Prats Baltueña, redovnik, i Zosim Izquierdo Gil, prezbiter, mučenici 20. stoljeće
- Blaženi Sergije Cid Pazo, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Sveta Godeliva, mučenica 11. stoljeće
- Sveta Julita Cezarejska, mučenica 4. stoljeće
- Sveta Maksima, Donatila i Sekunda, djevice i mučenice 4. stoljeće
- Sveti Josip Yuan Gengyin, mučenik 20. stoljeće