Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 20. stoljeće › Životopisi › Blaženi Gvido Marija Conforti

Blaženi Gvido Marija Conforti
Klikni za povećanje
×
Blaženi Gvido Marija Conforti
Blaženi Gvido Marija Conforti. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENIK · BISKUP

Blaženi Gvido Marija Conforti

Spomendan
5. studenoga
Razdoblje
20. stoljeće
Smrt
1931.

Život

Sveti Gvido Marija Conforti rođen je 30. ožujka 1865. u mjestu Casalora di Ravadese pokraj Parme u Italiji, kao osmo od desetero djece u drevnoj i uglednoj obitelji veleposjednika Rinalda Confortija i Antonije rođene Adorni. Kao dječak pohađao je školu braće kršćanskih škola u Parmi. Svakoga dana na putu do škole svraćao bi u crkvu Santa Maria della Pace i dugo se zadržavao pred velikim raspelom. Kasnije je posvjedočio: »Ja sam gledao Njega, a On je gledao mene i činilo mi se da mi govori toliko toga«. Iz toga je pogleda niknulo njegovo svećeničko i misionarsko zvanje. Čitajući životopis svetoga Franje Ksaverskoga, u njemu se rasplamsala čežnja da pođe u dalekoistočne misije, no zbog narušena zdravlja i sklonosti padavici isusovci i salezijanci nisu ga mogli primiti.

U studenome 1876. stupio je u biskupijsko sjemenište u Parmi, gdje mu je rektor bio sveti Andrea Carlo Ferrari, kasniji milanski nadbiskup, koji mu je postao doživotni duhovni otac i prijatelj. Za svećenika je zaređen 22. rujna 1888. u marijanskom svetištu u Fontanellatu. Postao je profesor u sjemeništu, a već 1896. u dobi od trideset i jedne godine imenovan je generalnim vikarom biskupije Parma. Ne odustajući od misionarskoga ideala, don Gvido je 3. prosinca 1895., na blagdan svetoga Franje Ksaverskoga, sa sedamnaestoricom sjemeništaraca utemeljio Pobožnu družbu svetog Franje Ksaverskoga za vanjske misije (ksaverijance). Već 1899. poslao je prve misionare u Kinu. Kada su u bokserskom ustanku 1900. godine njegovi prvi misionari i biskupi podnijeli mučeničku smrt, don Gvido nije klonuo, nego je poslao novu skupinu ksaverijanaca, položivši temelje Crkve u zapadnom Henanu.

Papa Lav XIII. imenovao ga je 1902. godine nadbiskupom Ravenne. Za biskupa je posvećen u Rimu 11. lipnja 1902. godine. No zbog teških zdravstvenih tegoba i želje da vodi svoju misijsku družbu, 1904. morao se povući s te službe. Oporavivši se, papa Pio X. postavio ga je 1907. za biskupa Parme, zadržavši mu osobni naslov nadbiskupa. Punih dvadeset i četiri godine upravljao je Parmom kao istinski dobri pastir. Na konju i pješice obišao je sve župe svoje biskupije u tri pastoralna pohoda, obnovio vjersku pouku i neumorno radio na kršćanskom odgoju mladeži.

Njegovim je zalaganjem papa Benedikt XV. 1919. izdao glasovitu misijsku encikliku Maximum illud. U jesen 1928. ostvario je svoj mladenački san: otputovao je u Kinu i posjetio svoje misionare, obilazeći postaje i utvrđujući novokrštenike u vjeri. Nakon povratka u Parmu zdravlje mu se naglo pogoršalo te je preminuo sveto 5. studenoga 1931. godine, u šezdeset i šestoj godini života.

Štovanje i zaštitništvo

Posmrtni ostaci svetoga Gvida Marije Confortija počivaju u svetištu matične kuće ksaverijanaca u Parmi. Postupak za njegovu kanonizaciju otvoren je 1959. godine pod papom Ivanom XXIII. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 17. ožujka 1996., a papa Benedikt XVI. svečano ga je uvrstio među svete 23. listopada 2011. na Trgu svetoga Petra u Rimu.

Njegov liturgijski spomendan u Rimokatoličkoj Crkvi slavi se 5. studenoga, na dan njegova preminuća.

Isti dan, 5. studenoga, slave se i