Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 20. stoljeće › Životopisi › Blaženi Placid Riccardi

BLAŽENIK · PREZBITER

Blaženi Placid Riccardi

Spomendan
25. ožujka
Razdoblje
20. stoljeće

Život

Blaženi Placid Riccardi, rođen pod krsnim imenom Tommaso, ugledao je svjetlo dana 24. lipnja 1844. u mjestu Trevi u talijanskoj pokrajini Umbriji. Mladost je proveo u rodnome kraju, no u njemu se postupno budio dublji duhovni nemir i čežnja za posvećenjem Bogu. Godine 1865. preselio se u Rim kako bi na učilištu Angelicum započeo studij filozofije. Nakon hodočašća u Svetu kućicu u Loretu i obavljenih duhovnih vježbi donio je konačnu odluku o redovničkom pozivu te je 12. studenoga 1866. stupio u benediktinsku opatiju svetoga Pavla izvan zidina, uzevši redovničko ime Placid. Svečane monaške zavjete položio je 1868. godine.

Nakon zauzeća Rima, kao đakon je 5. studenoga 1870. uhićen pod optužbom da je izbjegao vojnu obvezu, zatvoren u Firenci, a potom nakratko poslan kao vojnik u Livorno. Oslobođen na Badnjak iste godine, vratio se u Rim i dovršio pripravu za svećeništvo. Za svećenika je zaređen na svetkovinu Blagovijesti, 25. ožujka 1871. godine. U opatiji mu je povjerena služba magistra novaka, a među njegovim odgajanicima bio je i mladi Alfredo Ildefonso Schuster, kasniji kardinal i milanski nadbiskup, koji ga je duboko cijenio i svjedočio o njegovoj iznimnoj svetosti.

Godine 1881. otac Placid obolio je od teškoga oblika malarije, koja ga je pratila do kraja života i donosila mu trajne tjelesne patnje, no on ih je podnosio u savršenoj pokornosti i sjedinjenju s Kristom. Godine 1882. poslan je u samostan svetoga Petra u Perugi radi oporavka, gdje se posvetio duhovnom vođenju monahinja. Kasnije je djelovao kao vikar u Ameliji, a 1894. imenovan je rektorom drevne opatije i bazilike Santa Maria di Farfa. Ondje je živio samotničkim životom u obližnjem eremitoriju San Fiano, posvećen neumornoj molitvi, strogom opsluživanju benediktinskoga pravila i duhovnoj skrbi za sestre klarise u Fara Sabini. Kardinal Schuster zapisao je kako je otac Placid svoje nedjeljne propovijedi pripremao kroz tri dana, žaleći što mu preostaju samo četiri dana u tjednu za duboku misaonu molitvu. Pogođen stalnim vrućicama, nemoći i uzetošću, ostao je uzor molitve i monaške vjernosti. Preminuo je u Gospodinu u opatiji svetoga Pavla izvan zidina u Rimu 25. ožujka 1915., upravo na četrdeset i četvrtu obljetnicu svoga svećeničkog ređenja.

Čuda

Svetost oca Placida očitovala se u njegovu daru molitve i duhovnog vodstva, a Bog je njegov zagovor proslavio brojnim milostima i čudesnim uslišanjima nakon njegove smrti. U postupku beatifikacije Sveta Stolica i liječnička povjerenstva potvrdili su dva čudesna ozdravljenja koja su se dogodila po njegovu zagovoru, a papa Pio XII. priznao ih je vjerodostojnima u papinskom dekretu.

Štovanje i zaštitništvo

Posmrtni ostaci blaženoga Placida Riccardija svečano su 1925. godine preneseni u baziliku benediktinske opatije u Farfi, gdje i danas počivaju te su predmet pobožnosti hodočasnika. Papa Pio XII. proglasio ga je blaženim 5. prosinca 1954. u Rimu. Njegov liturgijski spomendan slavi se 25. ožujka. Prikazuje se u crnom benediktinskom habitu s križem i knjigom pravila svetoga Benedikta, pognut od bolesti i uronjen u tihu molitvu.

Isti dan, 25. ožujka, slave se i