SVETICA · DJEVICA
Sveta Rebeka de Himlaya ar-Rayyès
- Spomendan
- 23. ožujka
- Razdoblje
- 20. stoljeće
- Smrt
- 1914.
Život
Sveta Rebeka de Himlaya ar-Rayyès, u arapskom svijetu poznata kao sveta Rafqa, rođena je 29. lipnja 1832. godine na svetkovinu svetih Petra i Pavla u planinskom selu Himlaya u Libanonu, kao kći jedinica maronitskih seljaka Mourada Sabera el-Rayyèsa i majke Rafqe. Na krštenju je dobila ime Boutrossieh, što je arapski ženski oblik imena Petar. Kada joj je bilo samo sedam godina, umrla joj je majka. Zbog teškoga siromaštva otac ju je s deset godina poslao u Damask, gdje je četiri godine radila kao sluškinja u jednoj kršćanskoj obitelji.
Vrativši se u domovinu 1847. godine, zatekla je oca ponovno oženjenoga. Maćeha i rođaci pokušavali su je prisiliti na brak s različitim proscima, što je unosilo teške razdore u kuću. Boutrossieh je u molitvi zatražila Božju pomoć te je, odbivši sve ponude, pobjegla u samostan Naše Gospe od Izbavljenja u Bikfayi i stupila u novoutemeljenu družbu Marijinih kćeri (marijamitki). Redovničke zavjete položila je 1862. godine uzevši ime sestra Anissa (Agneza). Radila je kao kuharica u sjemeništu u Ghaziru, a potom kao učiteljica, poučavajući seoske djevojčice u katekizmu i pismenosti u Byblosu i Maadu. Tijekom krvavoga pokolja kršćana 1860. godine spasila je život jednomu djetetu sakrivši ga pod skute svoga habita dok su ga progonitelji tražili.
Kada je njezina družba 1871. godine raspuštena i sjedinjena s drugom, sestra se pomolila u crkvi svetoga Jurja u Maadu. U snu su joj se ukazali sveti Antun Pustinjak i sveti Juraj koji su je pozvali da stupi u Libanonski maronitski red svetoga Antuna Pustinjaka. Ušla je u strogi klauzurni samostan svetoga Šimuna u Aïtou te je 25. kolovoza 1873. godine položila svečane zavjete, uzevši majčino ime Rebeka (Rafqa). Ondje je provela dvadeset i šest godina u strogoj molitvi, šutnji i teškom težačkom radu u polju.
Godine 1885. u crkvi je zamolila Gospodina da joj podari milost trpljenja kako bi mogla sudjelovati u Njegovoj otkupiteljskoj muci. Iste noći osjetila je nesnosnu bol u očima i glavi. Liječenje u Tripoliju nije pomoglo, a jedan američki liječnik izveo je operaciju vađenja desnoga oka bez anestezije, jer je Rebeka odbila ublažavanje boli govoreći: »Sjedinjujem ovo s mukom Kristovom«. Bolest se proširila i na lijevo oko, pa je sestra Rebeka postupno posve oslijepila.
Godine 1897. premještena je s još pet susestara u novoosnovani samostan svetoga Josipa u Jrabti pokraj Batrouna. Do 1899. godine zahvatila ju je i teška tuberkuloza kostiju koja ju je potpuno paralizirala. Punih trideset godina živjela je u potpunoj sljepoći, a posljednje godine provela je nepomična u postelji, ležeći na boku jer su joj se kosti zglobova razdvajale. Unatoč neizrecivim bolovima, nikada nije izustila riječ žalbe, nego je neprestano zahvaljivala Bogu i pletući vunene čarape za subraću ponavljala: »U zajedništvu s Kristovom patnjom«. Pred samu smrt izmolila je milost da sat vremena vidi lice svojih susestara. Preminula je sveto u Jrabti 23. ožujka 1914. godine u osamdeset i drugoj godini života.
Čuda
Gospodin je grob svete Rebeke proslavio mnogim čudesima. Među njima je najpoznatije ozdravljenje majke Ursule Doumit, poglavarice samostana u Jrabti, koja je bolovala od teškoga raka grla. Nakon što je uzela prah s Rebekina groba i pomolila se njezinu zagovoru, zloćudna izraslina u njezinu grlu u trenu je posve nestala.
Za njezinu beatifikaciju priznato je čudesno ozdravljenje Elisabeth Ennakl iz 1938. godine, koja je na Rebekinu grobu u potpunosti i trenutačno izliječena od uznapredovaloga raka maternice.
Štovanje i zaštitništvo
Rebeku de Himlaya ar-Rayyès blaženom je proglasio papa Ivan Pavao II. 17. studenoga 1985. godine, a svetom isti papa 10. lipnja 2001. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu, kao prvu kanoniziranu maronitsku sveticu iz Libanona. Njezin se liturgijski spomendan u Rimskom martirologiju slavi 23. ožujka, na dan njezina rođenja za nebo. Njezino tijelo počiva u crkvi samostana svetoga Josipa u Jrabti u Libanonu, koji je postao jedno od najposjećenijih svetišta Bliskoga istoka. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se u crnom maronitskom habitu s velom, sklopljenih ruku ili držeći križ, sa zatvorenim očima kao znakom sljepoće podnesene iz ljubavi prema Kristu.
Isti dan, 23. ožujka, slave se i
- Blažena Anuncijata Cocchetti, djevica 19. stoljeće
- Blaženi Edmund Sykes, prezbiter i mučenik 16. stoljeće
- Sveti Josip Oriol, prezbiter 18. stoljeće
- Sveti Turibije Mongrovejski, biskup 17. stoljeće
- Blaženi Metod Dominik Trčka, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Petar Higgins, prezbiter i mučenik 17. stoljeće
- Blaženi Petar iz Gubbija, prezbiter 13. stoljeće
- Sveti Fingar (Gigner), mučenik 5. stoljeće
- Sveti Gualterije od Pontoisea, opat 11. stoljeće
- Sveti Oton iz Ariana, pustinjak 12. stoljeće
- Sveti Viktorijan, prokonzul, dva brata iz Akva Regija, Frumentije i Frumentije, mučenici 5. stoljeće