BLAŽENIK · LAIK
Blaženi Bartolo Longo
- Spomendan
- 5. listopada
- Razdoblje
- 20. stoljeće
- Smrt
- 1926.
Među najštovanijima: Najštovaniji na talijanskom području, Najštovaniji na poljskom području
Život
Sveti Bartolo Longo rođen je 10. veljače 1841. godine u mjestu Latianu u Apuliji u Italiji, u imućnoj i pobožnoj obitelji liječnika Bartolomea i majke Antonije Luparelli. Od rane mladosti odlikovao se bistrim umom i živahnim temperamentom. Nakon završetka osnovnoga obrazovanja kod otaca pijarista i privatne gimnazije u Lecceu, 1861. godine upisao je studij prava na Kraljevskom sveučilištu u Napulju.
U to je vrijeme sveučilišna sredina u Napulju bila zahvaćena snažnim antiklerikalizmom, pozitivizmom i prezirom prema kršćanskoj vjeri. Mladi je Bartolo, čitajući racionalističke spise Ernesta Renana i slušajući predavanja profesora protivnih Crkvi, posve napustio katoličku vjeru. Zapao je pod utjecaj spiritističkih krugova koji su tada harali Napuljem te je postao član, pa čak i »svećenik« jedne sotonističke sekte, sudjelujući u njihovim obredima oko godinu i pol dana.
To mračno razdoblje dovelo ga je do teške duševne i tjelesne krize, praćene teškom tjeskobom, probavnim bolestima i mislima o samoubojstvu. Iz ponora beznađa spasio ga je profesor Vincenzo Pepe, pobožan obiteljski prijatelj, koji ga je uputio dominikancu ocu Albertu Radenteu. Zahvaljujući strpljivom duhovnom vodstvu oca Radentea i molitvama pobožne Caterine Volpicelli, Bartolo je doživio duboko obraćenje i javno se odrekao spiritizma. Dana 7. listopada 1871. godine položio je zavjete kao trećoredac svetoga Dominika uzevši ime Rosario (Krunica). Završivši pravo, napustio je odvjetničku praksu i posvetio se djelima kršćanskoga milosrđa.
U Napulju je upoznao groficu Mariannu Farnararo De Fusco, mladu udovicu s petero djece, koja ga je 1872. godine zamolila da preuzme upravljanje njezinim zapuštenim posjedima u Pompejskoj dolini. Kada je stigao u Pompeje, Bartolo je ostao zatečen neizmjernom duhovnom i materijalnom bijedom tamošnjega stanovništva, koje je živjelo u neznanju, siromaštvu i praznovjerju. Dok je jednoga dana tjeskoban šetao pustim poljima predjela Arpaia, u dubini duše začuo je tajanstveni glas: »Ako širiš krunicu, bit ćeš spašen!« U tom je trenutku odjeknulo podnevno zvono za Anđeosko pozdravljenje; Bartolo je pao na koljena i donio čvrstu odluku da će svoj život posvetiti širenju pobožnosti krunice u toj napuštenoj dolini.
Godine 1875. iz Napulja je u Pompeje na skromnim seljačkim kolima dovezao staru, oštećenu sliku Gospe od Krunice, koju je nabavio od oca Radentea. Nakon restauracije slika je izložena štovanju, a pred njom su se smjesta počela događati brojna čudesa i uslišanja. Na poticaj biskupa Nole, Bartolo je 8. svibnja 1876. godine započeo gradnju velebne crkve koja je ubrzo postala glasovito svetište Gospe Pompejske. Uz svetište je utemeljio pravu novu kršćansku zajednicu: domove za odgoj djece zatvorenika i siročadi, škole, radionice i tiskaru. Utemeljio je i Kongregaciju sestara od Presvete Krunice koje su se posvetile brizi za tu napuštenu djecu.
Kako bi prekinuo zlobna govorkanja o svojoj povezanosti s groficom De Fusco, a na savjet pape Leona XIII., Bartolo se 1885. godine oženio s Mariannom, no oboje su živjeli u savršenoj čistoći, kao brat i sestra, ujedinjeni jedino u ljubavi prema Bogu i djelima milosrđa. Godine 1906. sveukupno svetište i njegova djela darovao je Svetoj Stolici. Preminuo je u glasu svetosti u Scafatiju pokraj Pompeja 5. listopada 1926. godine, s krunicom u ruci, u osamdeset i petoj godini života.
Štovanje i zaštitništvo
Bartola Longa blaženim je proglasio papa Ivan Pavao II. 26. listopada 1980. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu, nazvavši ga »čovjekom Marijinim« i neumornim apostolom krunice. Svetim ga je proglasio papa Lav XIV. 19. listopada 2025. godine. Njegov liturgijski spomendan slavi se 5. listopada, na dan njegova rođenja za nebo. Njegovo časno tijelo počiva u staklenom sarkofagu u kripti bazilike Gospe od Krunice u Pompejima, odjeveno u plašt viteza Velikoga križa Reda Svetoga groba Jeruzalemskoga. U umjetnosti se prikazuje s krunicom u rukama i slikom Gospe Pompejske, okružen siročadi.
Isti dan, 5. listopada, slave se i
- Blaženi Rajmund iz Capue de Vineis, prezbiter 14. stoljeće
- Blaženi Sancto iz Core, prezbiter 4. stoljeće
- Sveta Ana Schäffer, djevica 20. stoljeće
- Sveta Faustina Kowalska, djevica 20. stoljeće
- Sveta Flora od Beaulieua, djevica 14. stoljeće
- Sveti Apolinar od Valencea, biskup 6. stoljeće
- Sveti Atilan od Zamore, biskup 10. stoljeće
- Sveti Froilan od Leóna, biskup 10. stoljeće
- Sveti Meinulf od Böddekena, đakon 9. stoljeće
- Sveti Placid, monah 6. stoljeće
- Blaženi Marijan Skrzypczak, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Matej Carreri, prezbiter 15. stoljeće
- Blaženi Petar iz Imole, vitez 13. stoljeće
- Blaženi Vilim Hartley, Ivan Hewett, prezbiteri, i Robert Sutton, mučenici 16. stoljeće
- Sveta Haritina, mučenica 4. stoljeće
- Sveta Mamlaha, djevica i mučenica 4. stoljeće
- Sveti Jeronim od Neversa, biskup 9. stoljeće
- Sveti Trankvilin Ubiarco, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Sveti trierski mučenici, mučenici 4. stoljeće