BLAŽENIK · BISKUP I MUČENIK
Blaženi Leonid Fedorov
- Spomendan
- 7. ožujka
- Razdoblje
- 20. stoljeće
Život
Blaženi Leonid Ivanovič Fedorov rođen je 4. studenoga 1879. u Sankt Peterburgu u ruskoj pravoslavnoj obitelji. Njegov otac Ivan, sin nekadašnjeg kmeta, vodio je uspješan restoran u carskoj prijestolnici, no rano je preminuo, pa je brigu o Leonidu preuzela majka Ljubov, žena grčkoga podrijetla. Majka mu je pružila temeljito obrazovanje u carskoj gimnaziji, poticala njegovu pobožnost, ali i čitanje tadašnje književnosti. Mladi se Leonid u gimnazijskim danima zanosio raznim svjetovnim idejama i prolazio kroz duhovna previranja, no pod utjecajem gimnazijskog vjeroučitelja doživio je obraćenje i odlučio krenuti putem svećeništva. Godine 1901. upisao je Duhovnu akademiju u Sankt Peterburgu, ali je ubrzo uvidio da ga tamošnje ozračje, usmjereno prema državnoj službi, duhovno ne ispunjava.
Proučavanjem svetootačkih spisa i crkvene povijesti došao je do spoznaje o istinitosti Katoličke Crkve. U ljeto 1902. napustio je akademiju i pošao u Rim. Na tom je putu u Lavovu susreo grkokatoličkog metropolita Andriju Šeptyckog, koji je prepoznao njegovu iskrenost i blagoslovio njegov naum. U puno zajedništvo Katoličke Crkve svečano je primljen 31. srpnja 1902. u crkvi del Gesù u Rimu, a primio ga je u audijenciju i papa Lav XIII. Teološki studij nastavio je u Anagniju u zavodu Leonianum, služeći se zbog carske tajne policije Ohrane imenom Leonidas Pierre, budući da je prelazak na katoličanstvo u carskoj Rusiji tada smatran teškim prijestupom. Premda je u početku razmišljao o latinskom obredu, uz punu potporu pape Pija X. odlučio je ostati vjeran bogatoj liturgijskoj i duhovnoj baštini kršćanskoga Istoka. Studije je dovršio u Fribourgu u Švicarskoj.
Za svećenika bizantskoga obreda zaređen je na Blagovijest, 25. ožujka 1911. u Carigradu, u crkvi Presvetoga Trojstva u Galati, po rukama bugarskog grkokatoličkog nadbiskupa Mihaila Mirova. Stupio je među ukrajinske monahe studite te je 12. ožujka 1913. primio monaški postrig s imenom Leontij, boraveći u samostanu u Kamenici u Bosni i Hercegovini. Pred izbijanje Prvoga svjetskog rata vratio se u domovinu, no carske su ga vlasti smjesta prognale u Toboljsk u Sibiru, gdje je u teškim uvjetima trpio od reumatizma, neumorno bodreći ruske katolike pismima.
Nakon Februarske revolucije 1917. oslobođen je iz progonstva. Na sinodu održanom krajem svibnja iste godine u Sankt Peterburgu metropolit Šeptyckyj imenovao ga je prvim egzarhom za ruske katolike bizantskoga obreda, a to je imenovanje 1. ožujka 1921. potvrdio papa Benedikt XV. Kao egzarh razvio je plodno pastoralno djelovanje, osnivao laike i redovničke zajednice te vodio dijaloške susrete s pravoslavnim svećenstvom, tražeći puteve pomirenja i kršćanskoga jedinstva. Tijekom strašne gladi 1921. zauzimao se da se pomoć dijeli svima bez razlike.
Kada je sovjetska vlast 1922. započela otvoreni progon Crkve, zabranila vjerski odgoj mladeži i zaplijenila sveto posuđe, egzarh Fedorov odbio se pokoriti bezbožnim nalozima. Uhićen je u veljači 1923. te izveden pred revolucionarni sud u Moskvi. Hrabro se branio sam, ispovijedajući nepokolebljivu vjernost Kristu i Crkvi. Osuđen je na deset godina zatvora. Tri je godine proveo u zloglasnoj moskovskoj Butirki, a potom je prebačen u logor na Soloveckim otocima u Bijelome moru. Godine 1929. prognan je na prisilni rad u ugljenokope u regiji Arhangelska, a potom u Poltavu, gdje je do 1932. odslužio kaznu. Izmučen dugotrajnim tamnovanjem, teškim radom i oskudicom, preselio se u Vjatku (današnji Kirov), gdje je blago preminuo u Gospodinu 7. ožujka 1935., položivši život kao vjeran Kristov učenik i svjedok jedinstva Crkve.
Štovanje i zaštitništvo
Postupak za proglašenje blaženim pokrenuo je metropolit Andrija Šeptyckyj još 1937. godine. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 27. lipnja 2001. na hipodromu u Lavovu tijekom apostolskoga pohoda Ukrajini. Njegov se liturgijski spomendan slavi 7. ožujka. Blaženi Leonid Fedorov osobito se štuje među ruskim i ukrajinskim grkokatolicima kao svijetli uzor monaške vjernosti, ustrajnosti u progonima i apostolskog mara za jedinstvo kršćanskoga Istoka i Zapada.
Isti dan, 7. ožujka, slave se i
- Sveta Perpetua i Felicita, mučenice 3. stoljeće
- Sveti Ardon Smaragd, prezbiter 9. stoljeće
- Sveti Eubul, mučenik 4. stoljeće
- Sveti Gaudencije od Brescie, biskup 5. stoljeće
- Sveti Pavao Jednostavni, pustinjak 4. stoljeće
- Blaženi Ivan Larke, Ivan Ireland, prezbiteri, i German Gardiner, mučenici 16. stoljeće
- Sveta Terezija Margareta Redi, djevica 18. stoljeće
- Sveti Bazilije, Eugenije, Agatodor, Elpidije, Eterije, Kapiton i Efrem, biskupi i mučenici 4. stoljeće
- Sveti Ivan Krstitelj Nam Chong-sam, mučenik 19. stoljeće
- Sveti Pavao od Pruse, biskup 9. stoljeće
- Sveti Satir, Saturnin, Revokat i Sekundin, mučenici 3. stoljeće
- Sveti Šimun Berneux, biskup, Just Ranfer de Bretenières, Ljudevit Beaulieu i Petar Henrik Dorie, prezbiteri, mučenici 19. stoljeće