SVETAC · PUSTINJAK
Sveti Antun Pečerski
- Spomendan
- 7. svibnja
- Razdoblje
- 20. stoljeće
- Smrt
- 1941.
Život
Sveti Antun Pečerski, otac monaštva u Kijevskoj Rusiji, rođen je oko 983. godine u mjestu Ljubeču pokraj Černihiva. Još od rane mladosti njegovo je srce gorjelo za pustinjačkim životom i potpunim predanjem Bogu u samoći i molitvi. Privučen slavom monaha na Svetoj Gori, otputovao je u Grčku na goru Atos, gdje je primio monaški postrig u glasovitom manastiru Esfigmenu. Ondje je pod vodstvom iskusnih staraca godinama upijao pravila istočnoga asketizma, učeći se savršenoj poslušnosti, postu, neprestanoj molitvi i mrtvljenju tijela.
Nakon što se utvrdio u monaškim krepostima, iguman manastira na Atosu prepoznao je u njemu Božjega izabranika te ga je poslao natrag u domovinu, rekavši mu: »Antune, idi natrag u Rusku zemlju, i neka nad tobom bude blagoslov Svete Gore, jer će po tebi mnogi monasi poteći«. Vrativši se u Kijev, Antun je obišao nekoliko postojećih samostana, no tražio je stroži, samotniji način života kakav je upoznao na Atosu. Povukao se na šumovito brdo iznad rijeke Dnjepra pokraj Kijeva, u špilju koju je ranije sebi iskopao svećenik Ilarijon, kasniji kijevski mitropolit. Ondje se nastanio u tijesnoj podzemnoj ćeliji, hraneći se suhim kruhom i vodom svaki drugi dan, a ponekad tek jednom u tjednu, provodeći dane i noći u suzama i razmatranju Božje riječi.
Glas o svetom podvižniku privukao je mnoge koji su tražili duhovni savjet, a ubrzo su mu se počeli pridruživati učenici željni monaškoga posvećenja. Među prvima je k njemu došao sveti Teodozije Pečerski, koji će postati njegov najbliži suradnik u ustrojavanju zajedničkoga života. Kada je broj monaha narastao na dvanaest, prokopali su prostraniju špilju i u njoj uredili podzemnu crkvu i ćelije. No Antun, ljubeći nadasve samoću i tišinu, postavio im je igumana, a sam se povukao na susjedno brdo, gdje je iskopao novu špilju i nastavio živjeti kao pustinjak. Oko njega su ponovno počeli nicati novi podzemni hodnici i nastambe, iz čega se razvila slavna Kijevo-pečerska lavra, kolijevka i rasadište monaštva i duhovnosti u Istočnih Slavena.
Tijekom političkih sukoba i nesuglasica među kneževima, sveti je Antun morao na neko vrijeme napustiti Kijev te se sklonio u Černihiv, gdje je na gori Bolotini također iskopao špilju i postavio temelje novom monaškom ognjištu. Kasnije se vratio u svoju kijevsku lavru, gdje je uz kneževu potporu započeo gradnju velike nadzemne kamene crkve Uspenja Presvete Bogorodice. Doživjevši duboku starost od devedeset godina, preminuo je u Gospodinu 1073. godine te je položen na počinak u špilji u kojoj se do kraja posvećivao Bogu.
Štovanje i zaštitništvo
Sveti se Antun Pečerski u Katoličkoj Crkvi, prema Rimskom martirologiju, spominje 7. svibnja, dok ga istočna tradicija slavi 10. srpnja. Njegove svete relikvije počivaju skrivene u Bližim špiljama Kijevo-pečerske lavre, koje se po njemu nazivaju i Antunovim špiljama. U crkvenoj ikonografiji prikazuje se kao starac duge sijede brade, odjeven u monašku shimu s kapuljačom, držeći u ruci svitak s riječima pouke o monaškom životu i molitvi.
Isti dan, 7. svibnja, slave se i
- Blažena Gizela Bavarska, kraljica i opatica 11. stoljeće
- Blažena Ruža Venerini, djevica 18. stoljeće
- Blaženi Albert iz Bergama, trećoredac 13. stoljeće
- Sveta Domitila Rimska, mučenica 1. stoljeće
- Sveti Augustin Roscelli, prezbiter 20. stoljeće
- Sveti Cenerik (Serenik) od Le Mansa, đakon 7. stoljeće
- Sveti Flavije i četiri druga, mučenici 3. stoljeće
- Sveti Ivan Beverleyski, biskup 8. stoljeće