Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 20. stoljeće › Životopisi › Blaženi Vincent Grossi

BLAŽENIK · PREZBITER

Blaženi Vincent Grossi

Spomendan
7. studenoga
Razdoblje
20. stoljeće
Smrt
1917.

Život

Sveti Vincent Grossi rodio se 9. ožujka 1845. godine u mjestu Pizzighettone u pokrajini Cremoni u Italiji, kao pretposljednje od desetero djece u radišnoj i pobožnoj obitelji mlinara Baldassarra Grossija i Maddalene Cappellini. Od majke je naučio moliti, a od oca poštovati rad i stegu. Promatrajući starijega brata Giuseppea koji se pripremao za svećeništvo, i Vincent je u svome srcu osjetio klicu duhovnoga zvanja.

Iako su roditelji u početku trebali njegovu pomoć u mlinu, Vincent je preko dana marljivo radio s ocem, a navečer učio pod vodstvom mjesnoga župnika. Kada su se prilike smirile, 1864. godine stupio je u dijecezansko sjemenište u Cremoni. Za svećenika je zaređen 22. svibnja 1869. godine. Nakon prvih kapelanskih službi, 1873. godine imenovan je župnikom u Regoni, selu u kojem su ljudi bili duhovno zapušteni i udaljeni od Crkve. Don Vincent je svojom strpljivošću, cjelodnevnim boravkom u ispovjedaonici i satima provedenim pred svetohraništem potpuno preobrazio župu u živu zajednicu vjere. Bio je glasovit i omiljen propovjednik, pa su ga često pozivali da predvodi pučke misije diljem biskupije.

Godine 1883. poslan je za župnika u Vicobellignano, iznimno zahtjevnu župu u kojoj je djelovala snažna metodistička zajednica. Prema protestantima je nastupio s velikim poštovanjem i evanđeoskom blagošću, govoreći: »Metodisti moraju shvatiti da i njih ljubim«. Trudio se za sve biti »štap koji podupire, a ne šiba koja ranjava«, pa su ubrzo i protestantske obitelji počele slati svoju djecu u njegovu župnu školu.

Uvidjevši hitnu potrebu za kršćanskim odgojem djevojaka na selu, don Vincent je 1885. godine u Vicobellignanu okupio skupinu mladih žena i postavio temelje nove redovničke obitelji: Kćeri Oratorija. Družbu je stavio pod zaštitu svetoga Filipa Nerija, apostola kršćanske radosti, odabravši oratorij kao glavno polje rada za spasenje i obrazovanje zapuštene mladeži. Sam je živio u dragovoljnom siromaštvu, sav predan stadu i svojoj novoj zajednici. Kada ga je 1917. godine shvatila teška upala potrbušnice, podnio je bolesti bez prigovora. Preminuo je u Vicobellignanu 7. studenoga 1917. godine u sedamdeset i drugoj godini života, izgovorivši svoje posljednje riječi koje su postale geslo njegovih sestara: »Put je otvoren: treba ići naprijed!«

Čuda

Za njegovu beatifikaciju Crkva je priznala dva čudesna ozdravljenja izvedena po njegovu zagovoru, jedno iz 1945., a drugo iz 1949. godine, koja su liječnička povjerenstva proglasila znanstveno neobjašnjivima.

Za njegovu kanonizaciju ispitan je i potvrđen slučaj čudesnoga ozdravljenja novorođene djevojčice iz Pizzighettonea iz 1990. godine. Dijete je patilo od teškoga i smrtonosnog oblika eritropoetske anemije tipa 2, a život joj se mogao održavati jedino stalnim transfuzijama krvi jer nije bilo podudarnoga darivatelja koštane srži. Nakon što je sestra Kćeri Oratorija potaknula roditelje i rodbinu na molitvu blaženom Vincentu Grossiju, djevojčica je u kratkom vremenu potpuno i trajno ozdravila bez ikakvoga daljnjeg liječenja, što su liječnici i teolozi u Rimu proglasili izvanrednim čudom.

Štovanje i zaštitništvo

Vincenta Grossija blaženim je proglasio papa Pavao VI. 1. studenoga 1975. godine, a svetim papa Franjo 18. listopada 2015. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu. Njegov liturgijski spomendan slavi se 7. studenoga, na dan njegova preminuća. Njegovo časno tijelo počiva u kapeli kuće matice Kćeri Oratorija u Lodiju u Italiji. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se u svećeničkom ruhu sa štolom, držeći križ ili katekizam u ruci, okružen seoskom djecom.

Isti dan, 7. studenoga, slave se i