SVETICA · DJEVICA
Sveta Paulina od Srca Isusova u Agoniji Visintainer
- Spomendan
- 9. srpnja
- Razdoblje
- 20. stoljeće
- Smrt
- 1942.
Život
Sveta Paulina od Srca Isusova u Agoniji rođena je 16. prosinca 1865. godine u mjestu Vigolo Vattaro u pokrajini Trentino, koja je tada pripadala grofoviji Tirol u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Na krštenju je primila ime Amabile Lucia Visintainer, a bila je drugo od četrnaestero djece u siromašnoj i duboko pobožnoj obitelji Antonija Napoleona Visintainera i Anne Domenice rođene Pianezzer. Zbog teške gospodarske krize koja je pogodila njihov zavičaj, obitelj Visintainer je u rujnu 1875. godine, s još stotinjak sumještana, iselila u Brazil. U saveznoj državi Santa Catarina osnovali su naselje Vigolo, u današnjoj općini Nova Trento.
Već od ranog djetinjstva Amabile se isticala žarkom ljubavlju prema Bogu, tišinom i djelima kršćanskoga milosrđa. Nakon primanja prve svete pričesti u dobi od dvanaest godina, s prijateljicom Virginijom Nicolodi preuzela je brigu o čišćenju mjesne kapele svetog Jurja, poučavanju djece vjeronauku i posjećivanju bolesnika u selu. Prekretnica u njihovu životu zbila se 12. srpnja 1890. godine kada su u skromnu drvenu kolibu primile Angelu Viviani, ženu u terminalnom stadiju raka koju nitko nije htio dvoriti. Taj je čin nesebične ljubavi označio rođenje nove redovničke obitelji.
Uz potporu isusovca oca Luigija Rossija, 25. kolovoza 1895. godine biskup Curitibe odobrio je zajednicu pod imenom Družba malih sestara Bezgrješnoga Začeća, a Amabile je položila redovničke zavjete uzevši ime sestra Paulina od Srca Isusova u Agoniji. Kako bi zajednica opstala, majka Paulina osnovala je malu radionicu svile. Godine 1903. izabrana je za doživotnu generalnu poglavaricu te se preselila u São Paulo, u četvrt Ipiranga, posvetivši se zbrinjavanju siročadi, djece bivših robova i ostarjelih robova koji su nakon ukidanja ropstva bili napušteni na ulici.
Godine 1909. majka Paulina doživjela je tešku kušnju poslušnosti. Zbog nesporazuma unutar zajednice, nadbiskup São Paula Duarte Leopoldo e Silva razriješio ju je službe generalne poglavarice i poslao je u Bragançu Paulistu da služi kao obična bolničarka među bolesnima i starcima. Majka Paulina prihvatila je tu odluku u herojskoj poniznosti, bez ijedne riječi pritužbe, provodeći sate u molitvi. Tek 1918. godine dopušten joj je povratak u matičnu kuću u Ipirangi, gdje je do kraja života ostala tiha i skrovita redovnica, uzor poniznosti svojim sestrama. Papa Pio XI. podijelio je 1933. godine družbi papinsko odobrenje, nazvavši Paulinu »časnom majkom utemeljiteljicom«. Posljednje godine njezina života bile su obilježene teškim trpljenjem uslijed šećerne bolesti; zbog gangrene morao joj je najprije biti amputiran prst, a potom i cijela desna ruka, te je posve oslijepjela. Preminula je sveto 9. srpnja 1942. godine u São Paulu u sedamdeset i sedmoj godini života, s posljednjim riječima: »Neka bude volja Božja!«.
Čuda
Sveti život majke Pauline bio je potvrđen nebrojenim duhovnim plodovima i čudesnim uslišanjima. Za njezinu beatifikaciju i kanonizaciju Crkva je detaljno ispitala i potvrdila čudesna ozdravljenja koja su se dogodila po njezinu nebeskom zagovoru. Liječnička vijeća i teolozi Kongregacije za kauze svetaca jednoglasno su utvrdili da su trenutna, potpuna i trajna izlječenja bolesnika od smrtonosnih organskih bolesti bila znanstveno posve neobjašnjiva, potvrđujući time nadnaravni Božji zahvat po zagovoru Njegove vjerne službenice.
Štovanje i zaštitništvo
Papa Ivan Pavao II. proglasio je Paulinu od Srca Isusova u Agoniji blaženom 18. listopada 1991. godine u Florianópolisu u Brazilu. Isti ju je papa svečano kanonizirao 19. svibnja 2002. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu, čime je postala prva proglašena svetica u povijesti Brazila.
Njezino tijelo počiva u kapeli generalne kuće družbe u São Paulu, a njezine se relikvije s velikom pobožnošću časte i u velebnom svetištu u Novoj Trentu, u katedrali u Trentu te u njezinu rodnom mjestu Vigolo Vattaro. Njezin liturgijski spomendan slavi se 9. srpnja, na dan njezina preminuća. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u crnom redovničkom habitu svoje družbe s križem na prsima i velom, s raspelom u ruci ili u brižnom dvorjenju bolesnika i djece.
Isti dan, 9. srpnja, slave se i
- Blažena Ivana Scopelli, djevica 15. stoljeće
- Blaženi Fidelis Chojnacki, redovnik i mučenik 20. stoljeće
- Sveta Veronika Giuliani, opatica 18. stoljeće
- Sveti Augustin Zhao Rong, prezbiter, Petar Sans Jordà, biskup, i drugovi, mučenici 17. stoljeće
- Sveti Grgur Grassi i Franjo Fogolla, biskupi i mučenici 19. stoljeće
- Sveti Joakim He Kaizhi, vjeroučitelj i mučenik 19. stoljeće
- Sveti Nikola Pieck, prezbiter, i deset drugova, mučenici 16. stoljeće
- Blažena Melanija, Marija Ana Magdalena de Guilhermier i Marija Ana Margareta de Rocher, djevice i mučenice 18. stoljeće
- Blaženi Hadrijan Fortescue, vitez i mučenik 2. stoljeće