SVETICA · DJEVICA
Sveta Josipa Bakhita
- Spomendan
- 8. veljače
- Razdoblje
- 20. stoljeće
Život
Sveta Josipa Bakhita (Giuseppina Bakhita) rođena je oko 1869. godine u selu Olgossa u pokrajini Darfur u zapadnom Sudanu, u uglednoj i sretnoj obitelji naroda Daju. Živjela je bezbrižnim djetinjstvom uz roditelje, tri brata i tri sestre, ne znajući što je patnja. Kada joj je bilo oko sedam godina, u selo su upali arapski trgovci robljem, oteli je i prisilili da bosa prepješači gotovo tisuću kilometara do El Obeida. Od pretrpljenoga straha i traume zaboravila je vlastito ime i ime svoje obitelji, pa su joj otmičari podrugljivo dali ime Bakhita, što na arapskome jeziku znači »Sretna«.
Tijekom dvanaest godina ropstva bila je pet puta prodavana na tržnicama roblja, doživjevši strahovita tjelesna i duhovna poniženja. Jedan od njezinih vlasnika, sin bogatoga Arapa, pretukao ju je do te mjere da je mjesec dana ležala nepokretna na slami. Kod četvrtoga gospodara, turskoga generala, bila je podvrgnuta okrutnom običaju zarezivanja i tetoviranja: britvom joj je po prsima, trbuhu i desnoj ruci urezano stotinu i četrnaest uzoraka, a rane su posute solju kako bi ostali trajni ožiljci. Krajem 1883. u Kartumu ju je kupio talijanski vicekonzul Callisto Legnani, koji je prema njoj postupao s poštovanjem i ljudskom dobrotom. Kada se konzul zbog rata morao vratiti u Italiju, Bakhita ga je preklinjala da je povede sa sobom.
Stigavši u Italiju 1885., pripala je obitelji Augusta Michielija u Zianigu pokraj Miana, gdje je s ljubavlju njegovala njihovu kćerkicu Alice. Kada su roditelji morali poslom otputovati u Afriku, u studenome 1888. povjerili su djevojčicu i Bakhitu na privremeni boravak sestrama kanosijankama (Kćerima ljubavi) u Veneciji. Ondje je Bakhita prvi put čula za kršćanskoga Boga i shvatila da je On onaj Gospodar kojega je još od djetinjstva naslućivala u ljepoti stvorenoga svijeta. Kada se gospođa Michieli vratila da je odvede natrag, Bakhita je s iznimnom odlučnošću odbila poći, izjavivši da želi ostati kod sestara i služiti Bogu. Uz posredovanje venecijanskoga patrijarha kardinala Domenica Agostinija i talijanskoga suda, 29. studenoga 1889. proglašena je pravno slobodnom osobom, jer talijanski zakoni nisu priznavali ropstvo.
Dana 9. siječnja 1890. primila je sakramente krštenja, potvrde i prve svete pričesti iz ruku patrijarha Giuseppea Sarta, budućega pape Pija X., uzevši krsna imena Josipa Margareta Fortunata. U prosincu 1893. stupila je u novicijat kanosijanki, a 8. prosinca 1896. položila prve redovničke zavjete. Godine 1902. premještena je u samostan u Schio pokraj Vicenze, gdje je provela ostatak života radeći kao kuharica, švelja, sakristanka i vratarica. Svojom blagošću, smirenim glasom i trajnim osmjehom osvojila je srca stanovnika koji su je prozvali »Majka Moreta« (Crna majka). Kada su je pitali što bi učinila da susretne svoje otmičare, sveto je odgovorila: »Kleknula bih i poljubila im ruke, jer da nije bilo njih, ne bih danas bila kršćanka ni redovnica!« Nakon dugotrajne i teške bolesti, preminula je u Gospodinu u Schiju 8. veljače 1947., zazivajući u posljednjim trenutcima Majku Božju.
Čuda
Svetost sestre Bakhite bila je proslavljena mnogim nebeskim milostima. Za njezinu kanonizaciju Crkva je priznala čudesno ozdravljenje Eve da Coste Onishi u Brazilu 1992. godine. Ta je žena godinama bolovala od teškoga dijabetesa, povišenoga tlaka i kronične venske insuficijencije, zbog čega su joj se na nogama otvorile duboke, gnojne i inficirane rane sve do kosti, te joj je prijetila potpuna amputacija. Nakon što se 27. svibnja 1992. u katedrali u Santosu žarko pomolila blaženoj Bakhiti tražeći njezin zagovor, rane su iznenada i bez ikakvoga traga posve nestale, a koža se obnovila, što su liječnici i teolozi proglasili potpunim, trenutnim i znanstveno neobjašnjivim čudom.
Štovanje i zaštitništvo
Tijelo svete Josipe Bakhite počiva u staklenoj urni u crkvi Svete Obitelji pri samostanu kanosijanki u Schiju, kamo hodočaste rijeke vjernika. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 17. svibnja 1992., a svetom 1. listopada 2000. na Trgu svetoga Petra u Rimu. Njezin se liturgijski spomendan slavi 8. veljače, koji je ujedno proglašen Međunarodnim danom molitve i svijesti protiv trgovine ljudima. Prikazuje se u crnom kanosijanskom redovničkom odijelu s križem na prsima i širokim osmjehom na licu. Zaštitnica je Sudana i žrtava trgovine ljudima.
Isti dan, 8. veljače, slave se i
- Sveta Kointa Aleksandrijska, mučenica 3. stoljeće
- Sveti Honorat od Milana, biskup 6. stoljeće
- Sveti Jakut, opat 5. stoljeće
- Sveti Jeronim Emiliani, prezbiter 20. stoljeće
- Sveti Nicetije od Besançona, biskup 7. stoljeće
- Sveti Pavao od Verduna, biskup 7. stoljeće
- Sveti Stjepan od Mureta, opat 12. stoljeće
- Blažena Josipa Gabrijela Bonino, djevica 20. stoljeće
- Blaženi Petar Ognej, biskup 11. stoljeće
- Sveti Juventije od Pavije, biskup 4. stoljeće
- Sveti monasi samostana Dija, mučenici 5. stoljeće