Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 20. stoljeće › Životopisi › Blažena Jozafata Hordaševska

BLAŽENICA · DJEVICA

Blažena Jozafata Hordaševska

Spomendan
25. ožujka
Razdoblje
20. stoljeće

Život

Blažena Jozafata Hordaševska, krštena kao Michaelina, rođena je 20. studenoga 1869. u Lavovu, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, u skromnoj i pobožnoj ukrajinskoj grkokatoličkoj obitelji. Od rane mladosti osjećala je snažan poticaj da svoj život posve posveti Gospodinu. U osamnaestoj godini sudjelovala je na duhovnim vježbama pod vodstvom bazilijanskoga oca Jeremije Lomnyckoga, gdje je u njezinu srcu sazrela odluka o redovničkom pozivu te je položila privatni zavjet čistoće. U to su vrijeme na tom području postojale samo kontemplativne monahinje bazilijanke, no potrebe siromašnoga i zapuštenog puka tražile su sestre koje će djelatno služiti u svijetu.

Otac Lomnyckyj i župnik Žuželjana Kiril Seleckyj prepoznali su u Michaelini osobu koju je Bog odabrao za utemeljenje nove redovničke zajednice. Prihvativši taj poziv s vjerom, u lipnju 1892. pošla je u samostan sestara felicijanki u Poljskoj kako bi se upoznala s djelatnim redovničkim životom u zajednici. Nakon dva mjeseca vratila se u Lavov te je 24. kolovoza 1892. obukla redovničko odijelo nove družbe i uzela ime Jozafata, u čast svetoga mučenika Jozafata Kunceviča. Time je utemeljena prva ženska redovnička družba djelatnoga života bizantsko-ukrajinskoga obreda, Sestre služavke Bezgrešne Djevice Marije.

Sestra Jozafata postala je prva predstojnica mlade zajednice u Žuželjanima, neumorno odgajajući novakinje u duhu posvemašnjeg predanja i gesla: »Služi svome narodu ondje gdje je potreba najveća«. Sestre su preuzimale skrb za bolesnike, podučavale djecu i mladež, vodile crkveno pjevanje, brinule se za ljepotu Božjih hramova i posjećivale najsiromašnije domove. Na prvom općem kapitulu 1902. izabrana je za vrhovnu glavaricu, a družba je već brojila 128 sestara u 26 samostana. No ubrzo su uslijedila teška nutarnja iskušenja, nerazumijevanja i poniženja, koja je podnosila u dubokoj šutnji, poniznosti i ljubavi prema Crkvi. Godine 1909. položila je vječne zavjete i ponovno joj je povjerena odgovorna služba u vodstvu reda. Teška bolest, tuberkuloza kostiju, napala je njezino tijelo 1912., uzrokujući joj dugotrajne i nesnosne bolove. Prikazujući svoje patnje za spas duša i procvat družbe, blago je preminula u Gospodinu 7. travnja 1919. u Červonohradu (Krystynopolu) pokraj Lavova, točno u dan koji je sama unaprijed prorekla.

Čuda

Blažena Jozafata za života je bila prepoznata kao žena dubokoga duhovnog uvida, a nakon njezine smrti vjernici su svjedočili o mnogobrojnim čudesnim uslišanjima i ozdravljenjima zadobivenima po njezinu moćnom zagovoru pred prijestoljem Božjim. Njezine su sestre i bolesnici nalazili utjehu i tjelesno olakšanje moleći se na njezinu grobu, što je potvrdilo njezinu svetost u očima Crkve.

Štovanje i zaštitništvo

Njezini posmrtni ostaci ekshumirani su u studenome 1982. te preneseni u Rim, gdje se s velikim štovanjem čuvaju u relikvijaru u generalnoj kući Sestara služavki Bezgrešne Djevice Marije, dok se dijelovi relikvija čuvaju i u Lavovu. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 27. lipnja 2001. u Lavovu tijekom svečane božanske liturgije bizantskoga obreda. Rimski martirologij bilježi njezin spomendan 25. ožujka. Prikazuje se u tamnoplavom redovničkom habitu s bijelim velom i medaljonom Bezgrešne, često s bolesnim djetetom u naručju.

Isti dan, 25. ožujka, slave se i