BLAŽENICA · DJEVICA
Blažena Aleksandrina Marija da Costa
- Spomendan
- 13. listopada
- Razdoblje
- 20. stoljeće
- Smrt
- 1955.
Život
Blažena Aleksandrina Marija da Costa rođena je 30. ožujka 1904. u selu Balazaru blizu Porta u Portugalu, a krštena je na Veliku subotu 2. travnja. Odgojila ju je pobožna majka zajedno sa sestrom Deolindom, dok je sama još kao djevojčica morala raditi na polju, a potom kao krojačica. S dvanaest godina teško je oboljela i ostala narušena zdravlja.
Na Veliku subotu u ožujku 1918., kada joj je bilo četrnaest godina, trojica su muškaraca provalila u sobu u kojoj je šivala sa sestrom Deolindom i još jednom djevojkom u namjeri da ih obeščaste. Kako bi obranila svoju djevičansku čistoću, Aleksandrina je skočila kroz prozor s visine od četiri metra i pritom teško ozlijedila kralježnicu. Do devetnaeste se godine još uspijevala zgrčena dovući do župne crkve, gdje bi ostajala u dugoj molitvi, no bolest je napredovala uz strašne bolove sve do potpune oduzetosti. Od 14. travnja 1925. pa sve do smrti, punih trideset godina, ostala je trajno prikovana uz bolesničku postelju.
U početku je molila Majku Božju za ozdravljenje, ali je ubrzo shvatila da je njezin poziv trpjeti s Kristom te se prikazala Gospodinu kao žrtva zadovoljštine za obraćenje grešnika i mir u svijetu. Gospodin Isus joj je u mističnim viđenjima poručio da želi da na njezinim usnama uvijek bude osmijeh dok joj je srce ispunjeno patnjom. Po nalogu svoga duhovnika, isusovca Mariana Pinha, bilježila je Isusove poruke te je od 1936. preko biskupa molila papu Pija XI. da posveti svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu, što je papa Pio XII. i učinio 30. listopada 1942. godine.
Od listopada 1938. do ožujka 1942. svakog je petka po tri sata u ekstazi proživljavala muku Kristovu. Od Velikog petka, 27. ožujka 1942., pa sve do smrti, punih trinaest godina i sedam mjeseci, prestala je uzimati bilo kakvu hranu i piće, živeći isključivo od svakodnevne svete pričesti. Godine 1944., pod vodstvom novog duhovnika salezijanca Umberta Pasqualea, postala je salezijanska suradnica, prikazujući svoje patnje za posvećenje mladeži. Unatoč neprestanim bolovima, s ljubavlju je primala tisuće posjetitelja koji su uz njezinu postelju nalazili utjehu i obraćenje, potičući u župi euharistijska klanjanja. Okrijepljena svetim sakramentima, preminula je 13. listopada 1955. u Balazaru.
Čuda
Njezin potpuni post i život isključivo od svete euharistije tijekom više od trinaest godina predstavlja čudesan znak Božje snage, a 1943. godine liječnici u bolnici pokraj Porta četrdeset su je dana držali pod strogim nadzorom te potvrdili da ne uzima nikakvu hranu ni tekućinu, što znanost nije mogla objasniti. Isto tako, dok je tijekom ekstaza muke Kristove na podu nosila nevidljivi križ, dvojica je snažnih muškaraca nisu mogla podići sa zemlje iako je težila svega trideset i četiri kilograma.
Štovanje i zaštitništvo
Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 25. travnja 2004. godine, a spomendan joj se slavi 13. listopada. Njezino tijelo počiva u župnoj crkvi svete Eulalije u Balazaru, gdje je na njezinu molbu na grobu uklesan poziv grešnicima da gaze po prahu njezina tijela ako im to može pomoći za spasenje, ali da više nikada ne vrijeđaju Isusa grijehom.
Isti dan, 13. listopada, slave se i
- Sveta Helidonija iz Subiaca, djevica i pustinjakinja 12. stoljeće
- Sveti Faust, Januarije i Marcijal, mučenici 4. stoljeće
- Sveti Florencije Solunski, mučenik 4. stoljeće
- Sveti Gerald od Aurillaca, grof 10. stoljeće
- Sveti Lubencije, prezbiter 4. stoljeće
- Sveti Romul od Genove, biskup 5. stoljeće
- Sveti Teofil Antiohijski, biskup 2. stoljeće
- Blažena Magdalena Panattieri, djevica 15. stoljeće
- Sveti Komgan, opat 8. stoljeće
- Sveti Leobon iz Salagnaca, samotnjak 6. stoljeće
- Sveti Simpert od Augsburga, biskup i opat 9. stoljeće
- Sveti Venancije od Toursa, opat 5. stoljeće