Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 14. stoljeće › Životopisi › Sveti Stjepan Permski

Sveti Stjepan Permski
Klikni za povećanje
×
Sveti Stjepan Permski
Sveti Stjepan Permski. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · BISKUP

Sveti Stjepan Permski

Spomendan
26. travnja
Razdoblje
14. stoljeće
Smrt
1396.

Život

Sveti Stjepan Permski rodio se oko 1340. godine u gradu Velikom Ustjugu na sjeveru Rusije, kao sin katedralnoga pojca i lektora Simeona i njegove pobožne supruge Marije, koja je potjecala iz naroda Komi (Zirjana). Od ranoga djetinjstva odlikovao se bistrinom uma, lakim učenjem i velikom ljubavlju prema bogoslužju, pomažući ocu kao čitač u katedralnoj crkvi. Vođen neugasivom žeđu za duhovnim znanjem, u mladosti je stupio u samostan svetoga Grgura Bogoslova u Rostovu, privučen bogatom samostanskom knjižnicom. Ondje je položio redovničke zavjete, naučio grčki jezik kako bi mogao proučavati spise svetih crkvenih otaca u izvorniku te izučio prepisivački posao.

U Stjepanovu srcu zarana je planula apostolska čežnja da evanđelje navijesti narodu Komi, koji je tada još prebivao u tami poganstva i štovao stabla i idole. Za razliku od tadašnjih misionara koji su nametali slavenski ili grčki jezik, Stjepan je temeljito naučio materinski jezik svojih sunarodnjaka. Oko 1370. godine načinio je za njih posve novo, izvorno pismo, takozvanu staropermsku abecedu (abur), prilagođenu njihovu govoru i urezima na drvetu, čime je postao utemeljitelj njihove pismenosti. Na taj je jezik preveo Sveto pismo i glavne liturgijske knjige.

Zaređen za đakona i svećenika, Stjepan se 1379. godine s biskupskim blagoslovom uputio u krajeve uz rijeke Vičegdu i Vim. Djelovao je s velikom blagošću i evanđeoskom odlučnošću: sjekao je obožavana sveta stabla i rušio idole, a na njihovu je mjestu podizao kršćanske crkve i škole u kojima je djecu poučavao pismenosti i vjeri na njihovu materinskom jeziku. Godine 1383. metropolit Pimen posvetio ga je za prvoga biskupa novoosnovane eparhije u Permu, sa sjedištem u Ust-Vimu. Kao pastir branio je povjereni puk od nasilja i nameta, u vrijeme teške zime i gladi 1387. godine dopremao lađama žito za izgladnjele te utemeljio više samostana. Bio je blizak duhovni prijatelj svetoga Sergija Radonješkoga. Prilikom jednoga boravka u Moskvi, kamo je pošao zastupati potrebe svoje biskupije, preminuo je u Gospodinu u manastiru Preobraženja Gospodinova u Moskovskome kremlju, 26. travnja 1396. godine.

Čuda

Sveti Stjepan bio je obdaren osobitom Božjom pomoću u borbi protiv poganskih zabluda. Prema zapisu njegova životopisca Epifanija Mudroga, mjesni poganski vrač i žrec Pam, uvidjevši da narod napušta idolopoklonstvo, izazvao je Stjepana na javnu provjeru vjere. Predložio je da obojica uđu u raspaljenu vatrenu peć i potom zarone u ledenu rijeku kroz prorez u ledu, kako bi se vidjelo čiji je Bog pravi. Sveti je biskup, s potpunim pouzdanjem u Gospodina, smjesta prihvatio izazov i načinio znak križa spreman zakoračiti u oganj. Vidjevši nepokolebljivu svetčevu vjeru i snagu Božju, vrač se silno uplašio, odbio poći u vatru i osramoćen pobjegao, nakon čega se čitavo mnoštvo obratilo i zatražilo sveto krštenje. Kada su 1386. godine naoružani razbojnici na lađama napali sela, sveti im je biskup sam izišao ususret; ugledavši ga obasjana nebeskim mirom, napadači su se u strahu razbježali ne nanijevši nikomu zla.

Štovanje i zaštitništvo

Tijelo svetoga Stjepana Permskoga položeno je u katedralnoj crkvi Preobraženja u Moskvi, unatoč molbama naroda Permske zemlje da im se vrate moći njihova ljubljenoga pastira. Njegov učenik Epifanije Mudri sastavio je u njegovu čast glasovitu Pohvalu i opširan životopis.

Sveti Stjepan Permski uvršten je u Rimski martirologij, a njegov se liturgijski spomendan slavi na dan njegova preminuća, 26. travnja. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u biskupskome ruhu s križem i knjigom ispisanom permskim pismom, okružen crkvama koje je podigao, kao blagovjesnik naroda Komi, zaštitnik prosvjetitelja, prevoditelja, misionara i siromaha.

Isti dan, 26. travnja, slave se i