Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 14. stoljeće › Životopisi › Blaženi Andrija Conti iz Segnija

Blaženi Andrija Conti iz Segnija
Klikni za povećanje
×
Blaženi Andrija Conti iz Segnija
Blaženi Andrija Conti iz Segnija. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENIK · PREZBITER

Blaženi Andrija Conti iz Segnija

Spomendan
1. veljače
Razdoblje
14. stoljeće
Smrt
1302.

Život

Blaženi Andrija Conti rodio se 1240. godine u gradu Anagniju u pokrajini Laciju, u jednoj od najuglednijih plemićkih obitelji onoga doba, grofova od Segnija. Iz te su loze potekle tolike istaknute crkvene ličnosti i namjesnici Kristovi: Andrija je bio nećak pape Aleksandra IV. te u bliskom srodstvu s papom Bonifacijem VIII. Odgajan u bogatstvu i dvorskom sjaju, zarana je stekao visoko obrazovanje i temeljitu naobrazbu u teološkim znanostima. No promatrajući taštinu i prolaznost svjetovnih časti, mladi je plemić osjetio poticaj na evanđeosko odricanje.

Odbacio je sve obiteljske povlastice i zemaljska bogatstva te napustio očev dvor kako bi obukao siromašni habit Reda manje braće u samostanu svetog Lovre u Pigliu. Privučen ljubavlju prema tišini i neprestanoj molitvi, uz dopuštenje svojih redovničkih poglavara povukao se u osamljenu i vlažnu špilju na obroncima planine Scalambre u Apeninima. Ta je pećina bila toliko uska i niska da je visoki plemić u njoj mogao samo klečati ili hodati pogrbljen. U toj kamenoj samoći blaženi je Andrija proveo više od četrdeset godina života u najstrožoj askezi, postu i neprestanom razmatranju Božjih otajstava.

Unatoč svojoj samotničkoj skrovitosti, bio je duboko plodan duhovni pisac. U svojoj je špilji sastavio dragocjenu teološku raspravu O porodu Djevice (De partu Virginis), u kojoj je izložio otajstvo Marijina djevičanskog bogomajčinstva. Njegov rođak, papa Bonifacije VIII., neizmjerno je cijenio njegovu mudrost i svetost te ga je na konzistoriju 1295. godine pod svaku cijenu htio uvrstiti u zbor kardinala Svete Rimske Crkve. No ponizni pustinjak odlučno je odbio kardinalski šešir, smatrajući se nedostojnim bilo kakve časti i moleći papu da ga ostavi u njegovoj siromašnoj pećini gdje u miru može služiti jedino raspetomu Gospodinu. Ta je zadivljujuća poniznost toliko potresla papu da je u Andrijinu primjeru pronašao nadahnuće za proglašenje prve velike Svete godine kršćanskoga jubileja 1300. godine. Iscrpljen dugotrajnim pokorama i služenjem Bogu, blaženi je Andrija usnuo u Gospodinu u svome samotištu na planini Scalambri 1. veljače 1302. godine.

Čuda

Tijekom dugih desetljeća provedenih u apeninskoj pustinji, blaženi je Andrija bio izložen žestokim i vidljivim napadima zloduha, no njegova nepokolebljiva vjera u Krista i znak svetoga križa uvijek su iznova rastjerali svaku đavolsku obmanu. Kada je jednom prilikom bio teško bolestan i iznemogao, prijatelji su mu donijeli pladanj pečenih ptica kako bi se okrijepio hranom; potresen pogledom na usmrćene ptice, blaženik je nad njima načinio znak križa, a ptice su istoga časa oživjele i radosno odletjele u šumu. Nakon njegove smrti zabilježena su brojna čudesna ozdravljenja i oslobođenja od opsjednuća, a njegovu se moćnom zagovoru pripisuje spasenje grada Piglija od kuge 1656. godine.

Štovanje i zaštitništvo

Tijelo blaženoga Andrije položeno je u crkvi samostana svetog Lovre u Pigliu. Kada je njegova grobnica stradala u bombardiranjima tijekom Drugoga svjetskoga rata, njegove su relikvije spašene i 1945. godine ponovno svečano položene u istu samostansku crkvu. Papa Inocent XIII., potomak iste plemićke loze grofova od Segnija, potvrdio je njegovo štovanje 11. prosinca 1724. godine. U Rimskom martirologiju njegov se spomen slavi 1. veljače, dok ga franjevački red na mnogim mjestima spominje 3. veljače. U gradu Pigliu svake se godine u kolovozu održava svečana procesija njemu u čast. U kršćanskoj ikonografiji prikazuje se u franjevačkom habitu s krunicom i knjigom u ruci, u molitvi pred špiljom, često s kardinalskim šeširom odbačenim do njegovih nogu u znak prijezira prema zemaljskim častima.

Isti dan, 1. veljače, slave se i