Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 14. stoljeće › Životopisi › Sveta Katarina Sijenska

Sveta Katarina Sijenska
Klikni za povećanje
×
Sveta Katarina Sijenska
Sveta Katarina Sijenska. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETICA · DJEVICA I CRKVENA NAUČITELJICA

Sveta Katarina Sijenska

Spomendan
29. travnja
Razdoblje
14. stoljeće
Smrt
1380.

Život

Sveta Katarina Sijenska rođena je u Sieni 25. ožujka 1347. godine, na svetkovinu Naviještenja Gospodinova, u obitelji bojadisara tkanina Giacoma di Benincase i majke Lape, kao dvadeset i treće od dvadeset i petero djece. Od ranoga djetinjstva krasila ju je nesvakidašnja privrženost molitvi i mistična sabranost. Već u svojoj šestoj godini doživjela je prvo veliko viđenje: iznad crkve svetoga Dominika ugledala je Spasitelja kako sjedi na prijestolju u papinskom ruhu, okružen apostolima Petrom, Pavlom i Ivanom, koji ju je blago pogledao i blagoslovio. U sedmoj godini života Katarina je položila tajni zavjet trajnoga djevičanstva Gospodinu.

Kada je navršila dvanaest godina, roditelji su joj počeli ugovarati povoljan brak, no Katarina se tome odlučno usprotivila. Kako bi pokazala svoju neopozivu posvećenost Kristu, sama si je odrezala dugu kosu. Obitelj ju je zbog toga kaznila: oduzeli su joj sobicu, nametnuli najteže kućne poslove i postupali s njom poput sluškinje. No, Katarina je u svojoj duši sagradila »unutarnju ćeliju« u kojoj je neprestano razgovarala sa svojim nebeskim Zaručnikom. Vidjevši jednoga dana kako nad njezinom glavom dok moli lebdi bijela golubica, otac je shvatio da je vodi Duh Božji te je zapovjedio da je više nitko ne ometa u njezinu pozivu.

U šesnaestoj godini života, nakon teške bolesti kojom je izmolila pristanak majke i poglavarica, primila je habit trećoredica svetoga Dominika (poznatih kao Mantellate). Tri je godine provela u potpunoj klauzuri i šutnji u svojoj roditeljskoj kući, izlazeći samo na svetu misu. Vrijeme je provodila u neprestanoj molitvi i razmatranju, sve dok o pokladama 1366. godine nije doživjela uzvišeno mistično iskustvo »duhovnih zaruka« s Kristom. Gospodin joj je u viđenju stavio na prst prsten vjernosti i zapovjedio joj da iziđe iz ćelije u javni život te svojom ljubavlju posluži spasenju braće i sestara.

Katarina se tada posve predala brizi za najpotrebitije. U bolnici Santa Maria della Scala s neizmjernom je nježnošću njegovala bolesnike, osobito one s najodvratnijim i zaraznim ranama, koje nitko drugi nije htio dvoriti, poput gubavice Cecce i sestre Andree s gnojnom ranom na prsima. Tijekom strašnih epidemija kuge spašavala je bolesne i pripremala umiruće za vječnost. Hranila se gotovo isključivo Presvetim Oltarskim Sakramentom. Oko nje se okupila skupina učenika i duhovnih prijatelja, svećenika, redovnika i laika (nazvanih »prekrasna družina«), koji su je smatrali svojom duhovnom majkom. Među njima je bio i njezin ispovjednik i životopisac blaženi Rajmund iz Capue.

Iz njezine ljubavi prema Crkvi potekao je golem apostolat za mir i jedinstvo. Iako je bila neuka žena koja je tek kasnije čudesno naučila pisati, diktirala je stotine pisama papama, kraljevima, biskupima, knezovima i gradskim vlastima, pozivajući sve na pokoru i mir. U lipnju 1376. godine pošla je u Avignon k papi Grguru XI. kao poslanica Firentinaca, a njezina sveta odlučnost, suze i molitva potaknule su papu da se unatoč svim protivljenjima francuskoga dvora vrati u Rim, što se i ostvarilo 17. siječnja 1377. godine.

Kada je nakon Grgurove smrti 1378. godine buknuo Zapadni raskol, papa Urban VI. pozvao je Katarinu u Rim. Ondje se svim silama borila za zakonitoga papu i jedinstvo Kristova Mističnoga Tijela, nudeći svoj život kao žrtvu za Crkvu. U zanosu je osjetila kako joj Gospodin stavlja lađu Crkve na njezina ramena, lomeći je svojom težinom pod teretom grijeha svijeta. U tim je godinama diktirala svoje glasovito djelo Dijalog o Božanskoj providnosti, uzvišeni razgovor ljudske duše s Vječnim Ocem. Iscrpljena neprestanom mukom i trpljenjem, blago je predala svoju dušu Gospodinu u Rimu, 29. travnja 1380. godine, u trideset i trećoj godini života, izgovorivši svoje posljednje riječi: »Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj!«.

Čuda

Gospodin je svetu Katarinu obdario najvišim mističnim milostima. Na četvrtu korizmenu nedjelju 1375. godine, dok je molila u crkvi svete Kristine u Pisi pred raspelom, primila je svete stigmate Kristove muke, koje su na njezinu usrdnu molbu ostale nevidljive na tijelu tijekom njezina zemaljskog života. Imala je dar čitanja srdaca, proroštva i obraćenja najokorjelijih grešnika koji bi proplakali na sam pogled na njezino lice. Više je puta čudesno umnožila hranu za siromahe, a bolesnici su ozdravljali na njezinu molitvu.

Štovanje i zaštitništvo

Svetom ju je proglasio papa Pio II. 1461. godine. Papa Pio IX. proglasio ju je 1866. godine zaštitnicom Rima, a papa Pio XII. proglasio ju je 1939. godine glavnom zaštitnicom Italije zajedno sa svetim Franjom Asiškim. Papa Pavao VI. proglasio ju je 1970. godine crkvenom naučiteljicom, a sveti papa Ivan Pavao II. imenovao ju je 1. listopada 1999. godine suzaštitnicom Europe.

Njezino tijelo počiva pod glavnim oltarom u bazilici Santa Maria sopra Minerva u Rimu, dok se njezina sveta glava s velikim poštovanjem čuva u bazilici svetoga Dominika u njezinoj rodnoj Sieni. Njezin se liturgijski spomendan slavi 29. travnja. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u bijelom habitu dominikanskih trećoredica s crnim plaštem, ovjenčana trnovom krunom, držeći u ruci križ, bijeli ljiljan, knjigu svojih spisa ili srce, kao trajni uzor nepokolebljive ljubavi prema Raspetome i vjernosti Svetoj Crkvi.

Isti dan, 29. travnja, slave se i