Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 14. stoljeće › Životopisi › Sveti Ivo Helory

Sveti Ivo Helory
Klikni za povećanje
×
Sveti Ivo Helory
Sveti Ivo Helory. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · PREZBITER

Sveti Ivo Helory

Spomendan
19. svibnja
Razdoblje
14. stoljeće
Smrt
1303.

Život

Sveti Ivo Helory (Yves Hélory de Kermartin) rodio se 17. listopada 1253. godine na vlastelinstvu Kermartin u župi Minihy pokraj Tréguiera u Bretanji, u plemićkoj obitelji viteza Heloryja i majke Azo. Njegova pobožna majka gajila je vjeru da je njezin sin pozvan na velika djela za Boga. U dobi od četrnaest godina Ivo je poslan na Sveučilište u Parizu, gdje je završio studij slobodnih umijeća i građanskoga prava. Dok su se drugi studenti prepuštali lagodnom životu, Ivo je svoje vrijeme provodio u marljivu učenju, molitvi i posjećivanju bolesnika u bolnicama, odlučivši se hraniti najjednostavnijom hranom i odricati od vina i mesa. Godine 1277. pošao je na Sveučilište u Orléansu gdje je s odličnim uspjehom proučavao crkveno pravo.

Po povratku u rodnu Bretanju primio je niže redove te je 1280. godine postavljen za oficijala, odnosno crkvenoga suca u Rennesu. Na toj je službi Ivo zasjao kao nepodmitljiv, pravdoljubiv i milosrdan sudac koji je presude donosio nepristrano, bez obzira na stalež i moć parničara. Besplatno je branio siromahe, udovice i siročad, posjećivao utamničene i iz vlastitoga džepa plaćao sudske troškove onima koji nisu imali novca, a parničare je uvijek nastojao izmiriti prije suda kako bi im uštedio troškove i sačuvao mir. Biskup Tréguiera, zadivljen njegovom mudrošću i krepošću, pozvao ga je u svoju biskupiju, imenovao ga svojim oficijalom te ga 1284. godine zaredio za svećenika. Pristupio je i Trećemu redu svetoga Franje.

Kao župnik u Trédrezu od 1285., a potom u Louannecu od 1292. godine, sveti je Ivo postao pravi otac svojih vjernika. Svoj je vlastelinski dvor u Louannecu pretvorio u utočište i bolnicu za bijednike i napuštenu siročad. Svakoga je dana hranio gladne za svojim stolom, dijelio svoju odjeću nevoljnicima na cesti, a sam je spavao na podu na snopu slame, noseći oštru kostrijet ispod skromne haljine. Bio je izvrstan propovjednik čije su riječi obogaćene Duhom Svetim obratile mnoštvo grešnika; obilazio je pješice cijelu biskupiju, propovijedajući u crkvama i na poljima. Hrabro se suprotstavljao nepravednim nametima kraljevskih poreznika koji su tlačili siromahe i narušavali prava Crkve. Iscrpljen od teškoga rada, dugih postova i neprestane brige za povjereno stado, sveti je Ivo preminuo u Kermartinu 19. svibnja 1303. godine, u pedesetoj godini života.

Čuda

Za vrijeme procesa kanonizacije posvjedočena su brojna čudesa kojima je Gospodin proslavio svoga slugu. Glasovita je predaja o udovici iz Toursa kod koje su dvojica trgovaca ostavila na čuvanje škrinjicu s blagom uz uvjet da je vrati samo ako dođu obojica zajedno; kada se jedan od njih vratio prijevarom tražeći škrinju, a zatim se pojavio i drugi prijeteći udovici tužbom i propašću, mladi je odvjetnik Ivo na sudu zatražio da tužitelj dovede i svoga odsutnog druga, jer je ugovor glasio da se škrinja preda obojici istodobno, čime je razotkrio njihovu podlu spletku i spasio sirotu udovicu. Kada se majka i sin nisu mogli nagoditi u teškoj obiteljskoj raspravi, Ivo je za njih prikazao svetu misu, nakon koje su se odmah u suzama pomirili. Zabilježena su i čudesna umnažanja kruha u njegovu skloništu za siromahe te ozdravljenja bolesnika po njegovoj molitvi.

Štovanje i zaštitništvo

Sveti Ivo pokopan je u crkvi u Minihy-Tréguieru koju je sam podigao. Papa Klement VI. svečano ga je kanonizirao 19. svibnja 1347. godine na traženje bretonskoga vojvode i vjernoga puka. Njegov liturgijski spomendan slavi se 19. svibnja. U katedrali u Tréguieru svake se godine na njegov blagdan održava glasovito veliko hodočašće (Pardon) s desecima tisuća vjernika. Sveti Ivo je glavni nebeski zaštitnik Bretanje, pravnika, odvjetnika, sudaca, bilježnika i napuštene djece. U Rimu su mu posvećene crkve Sant'Ivo alla Sapienza i Sant'Ivo dei Bretoni. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u svećeničkom ili sudačkom ruhu s vrećicom novca u jednoj ruci kojom obdaruje siromahe i spisom u drugoj ruci, često postavljen između bogataša koji nudi mito i siromaha koji traži pravdu.

Isti dan, 19. svibnja, slave se i