Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 18. stoljeće › Životopisi › Sveti Krispin iz Viterba

Sveti Krispin iz Viterba
Klikni za povećanje
×
Sveti Krispin iz Viterba
Sveti Krispin iz Viterba. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · REDOVNIK

Sveti Krispin iz Viterba

Spomendan
19. svibnja
Razdoblje
18. stoljeće
Smrt
1750.

Život

Sveti Krispin iz Viterba rodio se 13. studenoga 1668. godine u Viterbu u Italiji, u siromašnoj radničkoj obitelji Ubalda Fiorettija i Marzije Antoni. Na krštenju je dobio ime Petar. Otac mu je rano preminuo, pa je majka sama podizala dijete, usadivši u njegovo srce nježnu i sinovsku pobožnost prema Majci Božjoj. Kada mu je bilo pet godina, odvela ga je u obližnje marijansko svetište i posvetila ga Blaženoj Djevici, koju je Petar od tada s ljubavlju nazivao svojom »drugom Majkom«. Dječak se toliko isticao krepošću i poznavanjem života svetaca da su ga sugrađani prozvali »mali svetac« (il Santarello). Učio je postolarski zanat kod svoga ujaka, a zahvaljujući potpori redovnika završio je i isusovačku školu.

Privučen prizorom jedne franjevačke procesije, Petar je u dvadeset i petoj godini života odlučio stupiti u Red manje braće kapucina. U novicijat je primljen 1693. godine uzevši ime Krispin, po zaštitniku postolara. Položio je zavjete kao brat laik te je godinama ponizno služio u kuhinji, vrtu i bolesničkoj sobi u samostanima u Viterbu, Tolfi, Rimu, Albanu i Monterotondu. Od 1710. godine djelovao je gotovo četiri desetljeća u samostanu u Orvietu kao samostanski sakupljač milostinje. Obilazeći planinska sela i gradske ulice, brat Krispin nije samo prosio kruh za siromahe, nego je seljake i djecu poučavao temeljima katoličke vjere, tješio bolesnike i obilazio utamničenike.

Njegov je život bio prožet vedrim humorom, radosnom jednostavnošću i najstrožom pokorom. Hranio se tek skromnom juhom od povrća i komadićem kruha umočenim u vodu. Po uzoru na svoga velikog uzora, svetoga Feliksa Kantaličkoga, Krispin je sebe u šali nazivao »kapucinskim magarcem« koji nosi terete za druge. Kada bi ga prolaznici pitali zašto uvijek hoda gologlav po kiši i suncu, radosno bi odgovarao da »magarac ne nosi šešir«. Zbog njegove duboke mudrosti i svetosti posjećivali su ga velikaši, biskupi i kardinali, a papa Klement XI. rado je dolazio k njemu na duhovne razgovore čak i u samostansku kuhinju. Teško narušenoga zdravlja, poslan je u Rim gdje je preminuo od upale pluća 19. svibnja 1750. godine.

Čuda

Gospodin je svetoga Krispina obdario izvanrednim darom čudotvorstva još za njegova života. Kada je u Tolfi izbila zarazna epidemija, brat Krispin je molitvom i pouzdanjem u Majku Božju čudesno ozdravio mnoge bolesnike na rubu smrti. U Orvietu je bezbroj puta po njegovu zagovoru vraćeno zdravlje neizlječivim bolesnicima u ubožnici. Posjedovao je dar proroštva, unaprijed najavivši točan dan i mjesto svoje smrti u Rimu. Kada je 1959. godine otvoren njegov grob, tijelo svetoga Krispina pronađeno je potpuno neraspadnuto i očuvano.

Štovanje i zaštitništvo

Tijelo svetoga Krispina iz Viterba počiva u crkvi kapucina Santa Maria della Concezione u Rimu, a dio relikvija prenesen je u crkvu svetoga Pavla u Viterbu. Papa Pio VII. proglasio ga je blaženim 7. rujna 1806. godine, a papa Ivan Pavao II. svečano ga je kanonizirao 20. lipnja 1982. godine, kao prvoga sveca svoga pontifikata. Spomendan mu se slavi 19. svibnja. Prikazuje se u kapucinskom habitu s bisagama preko ramena, gologlav, s krunicom u ruci ili pred kipom Majke Božje.

Isti dan, 19. svibnja, slave se i