Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 18. stoljeće › Životopisi › Sveti Benedikt Josip Labre

Sveti Benedikt Josip Labre
Klikni za povećanje
×
Sveti Benedikt Josip Labre
Sveti Benedikt Josip Labre. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · HODOČASNIK I POKORNIK

Sveti Benedikt Josip Labre

Spomendan
16. travnja
Razdoblje
18. stoljeće
Smrt
1783.

Život

Sveti Benedikt Josip Labre, u kršćanskom puku prozvan Božjim siromahom i prosjakom vječnosti, rođen je 26. ožujka 1748. godine u selu Amettes u Francuskoj, kao najstarije od petnaestero djece u obitelji trgovca Jean-Baptistea Labrea i Anne-Barbe Grandsire. Od rane mladosti odlikovao se dubokom ozbiljnošću, odbojnošću prema djetinjim zabavama i velikom ljubavlju prema molitvi i mrtvljenju tijela. Njegov ujak François-Joseph, župnik u Érinu, preuzeo je njegovo školovanje te ga podučavao latinskom jeziku i osnovama znanja, no dječakovo je srce čeznulo isključivo za Bogom.

U dobi od šesnaest godina poželio je stupiti u strogi trapistički samostan La Trappe, no zbog mladosti i roditeljskoga protivljenja morao je pričekati. Kada je u okolici izbila opaka zaraza, Benedikt se nesebično posvetio posluživanju bolesnika i brizi za stoku, a nakon smrti ujaka koji je položio život njegujući kužne, ponovno je pokušao ući u redovnički stalež. Pokucao je na vrata trapista i kartuzijanaca, a krajem 1769. godine primljen je u cistercitsku opatiju Sept-Fons. No zbog teške tjelesne slabosti i bolesti poglavari su zaključili da njegov poziv nije u samostanskoj zajednici.

Dok se oporavljao u Pijemontu, Benedikt je u molitvi doživio jasno nutarnje prosvjetljenje: spoznao je da ga Bog poziva, poput svetoga Aleksija, napustiti domovinu, obitelj i svaku zemaljsku utjehu te provesti život u najstrožoj pokori kao trajni hodočasnik usred svijeta. Stupio je u Treći red svetoga Franje i krenuo na put koji je trajao do kraja njegova života. Odjeven u poderani kaput, s krunicom oko vrata, raspelom na prsima i torbom u kojoj je nosio samo Novi zavjet, brevijar i knjigu Nasljeduj Krista, Benedikt je pješice obišao najpoznatija europska svetišta: Loreto, Asiz, Napulj, Bari, Einsiedeln u Švicarskoj, Santiago de Compostelu u Španjolskoj i Paray-le-Monial u Francuskoj, prešavši više od trideset tisuća kilometara.

Nikada nije tražio milostinju, a sve što bi mu dobri ljudi darovali dijelio je drugim siromasima. Spavao je na goloj zemlji, pod vedrim nebom ili u ruševinama rimskoga Koloseuma. Posljednje godine života proveo je u Rimu, gdje su ga prepoznavali po dugotrajnom klečanju pred Presvetim Sakramentom u crkvama gdje su se održavala četrdesetosatna klanjanja, zbog čega su ga prozvali siromahom Četrdeset sati. Iscrpljen glađu, studeni i strogom pokorom, na Veliku srijedu, 16. travnja 1783. godine, srušio se na stubama crkve Santa Maria dei Monti u Rimu. Prenesen je u obližnju kuću jednoga mesara u ulici Serpenti, gdje je blago predao svoju dušu Gospodinu u trideset i petoj godini života.

Čuda

Sveti Benedikt Josip bio je obdaren mnogim karizmama: levitacijama tijekom molitve pred svetohraništem, bilokacijama, uvidom u savjesti i darom proroštva. Za vrijeme hodočašća više je puta čudesno umnožio kruh za druge siromahe i prosjake koje je susretao. Odmah nakon njegove smrti Rimom je odjeknuo glas da je umro svetac, a njegov je grob postao izvorom nebrojenih čudesnih ozdravljenja. Njegov ispovjednik Marconi zabilježio je čak stotinu i trideset i šest potvrđenih čudesnih izlječenja unutar tri mjeseca od njegova preminuća, što je snažno potaknulo obraćenje poznatoga bostonskoga protestantskog propovjednika Johna Thayera koji se tada nalazio u Rimu.

Štovanje i zaštitništvo

Spomendan svetoga Benedikta Josipa Labrea slavi se 16. travnja, na dan njegova prijelaza u vječnost. Njegovi posmrtni ostaci počivaju pod oltarom u crkvi Santa Maria dei Monti u Rimu, a soba u kojoj je preminuo pretvorena je u kapelu. Papa Pio Deveti proglasio ga je blaženim 20. svibnja 1860. godine, a papa Lav Trinaesti svečano ga je kanonizirao 8. prosinca 1881. godine. Sveti Benedikt Josip Labre zaštitnik je beskućnika, siromaha, hodočasnika, prosjaka, putnika i osoba s ruba društva. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u siromašnoj, poderanoj odjeći, s hodočasničkim štapom, krunicom u rukama i raspelom, često uronjen u klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Isti dan, 16. travnja, slave se i