Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 18. stoljeće › Životopisi › Sveti Ignacije iz Santhiàja Belvisotti

Sveti Ignacije iz Santhiàja Belvisotti
Klikni za povećanje
×
Sveti Ignacije iz Santhiàja Belvisotti
Sveti Ignacije iz Santhiàja Belvisotti. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · PREZBITER

Sveti Ignacije iz Santhiàja Belvisotti

Spomendan
22. rujna
Razdoblje
18. stoljeće
Smrt
1770.

Život

Sveti Ignacije iz Santhiàja, krsnim imenom Lorenzo Maurizio Belvisotti, rođen je 5. lipnja 1686. godine u gradu Santhiàju u Pijemontu u Italiji, kao četvrto od šestero djece u plemićkoj obitelji Pier Paola Belvisottija i Marije Elizabete Balocco. Rano je ostao bez oca, a temeljitu izobrazbu stekao je pod vodstvom mjesnoga župnika. Godine 1706. otišao je u Vercelli radi studija filozofije i teologije, osjetivši snažan poziv na svećeništvo. Za prezbitera je zaređen u jesen 1710. godine te je služio kao kapelan plemićke obitelji Avogadro, a potom kao upravitelj kolegija u Santhiàju i župnik u Casanova Elvu.

Nakon šest godina uspješnoga župnoga rada, osjetivši da ga Bog poziva na veće odricanje, 24. svibnja 1716. godine odrekao se svih crkvenih službi, skinuo svećeničku odjeću i stupio u novicijat Manje braće kapucina u Chieriju, uzevši redovničko ime Ignacije u čast svetoga Ignacija Lojolskoga. Nakon redovničke formacije u Saluzzu i Torinu, služio je kao meštar novaka u Mondoviju od 1731. do 1744. godine, odgajajući mlade redovnike u duhu svete siromaštvine i molitve.

Zbog teške očne bolesti morao je napustiti službu učitelja novaka te se povukao u samostan Monte dei Cappuccini u Torinu. Kada je 1744. godine u Pijemontu izbio rat između snaga sardinskoga kralja Karla Emanuela Trećeg i francusko-španjolske vojske, otac Ignacije se dragovoljno javio za vojnoga kapelana. S neizmjernom hrabrošću obilazio je bojišnice, previjao rane, tješio umiruće vojnike i dijelio sakramente u bolnicama u Astiju i Alessandriji, ne mareći za vlastiti život.

Po svršetku rata vratio se u Torino, gdje je do kraja života služio kao traženi ispovjednik, duhovni vođa i tješitelj siromaha. Pred njegovom ispovjednicom stvarali su se dugi redovi, a narod ga je prozvao svecem s Monteja. Govorio je: „Raj nije stvoren za lijenčine, primimo se posla!“. Preminuo je u samostanu u Torinu 22. rujna 1770. godine, na blagdan svetoga Mauricija, u osamdeset i četvrtoj godini života. Vijest o njegovoj smrti izazvala je toliki priljev naroda da su kapucini morali obaviti obred pokopa potajno, usred noći.

Štovanje i zaštitništvo

Sveti Ignacije iz Santhiàja slavi se 22. rujna, na dan svojega prijelaza u vječnost. Njegovi posmrtni ostaci počivaju pod oltarom u lijevoj kapeli crkve Santa Maria al Monte dei Cappuccini u Torinu. Papa Pio Šesti odobrio je uvođenje njegova procesa 1782. godine, papa Lav Dvanaesti proglasio ga je časnim slugom Božjim 1827. godine, papa Pavao Šesti blaženim 17. travnja 1966. godine, a papa Ivan Pavao Drugi svečano ga je kanonizirao 19. svibnja 2002. godine. U likovnoj umjetnosti prikazuje se u kapucinskom habitu s raspelom, krunicom i ispovjednom šturom.

Isti dan, 22. rujna, slave se i