Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 14. stoljeće › Životopisi › Sveti Andrija Corsini

Sveti Andrija Corsini
Klikni za povećanje
×
Sveti Andrija Corsini
Sveti Andrija Corsini. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · BISKUP

Sveti Andrija Corsini

Spomendan
6. siječnja
Razdoblje
14. stoljeće
Smrt
1374.

Život

Sveti Andrija Corsini rođen je u Firenci 30. studenoga 1301. godine u glasovitoj i bogatoj plemićkoj obitelji oca Nikole Corsinija i majke Gemme degli Stracciabende, kao jedno od dvanaestero djece. Dobio je ime po svetome apostolu Andriji na čiji se blagdan rodio, a roditelji su ga prije rođenja u molitvi posvetili pod okrilje Blažene Djevice Marije. Unatoč pobožnom odgoju, Andrija se u ranoj mladosti prepustio razvratu, kocki, raskoši i lošem društvu, zadajući teške boli svojoj majci.

Jednoga dana, shrvana njegovim neobuzdanim životom, majka mu je kroz suze ispričala san koji je imala dok ga je nosila pod srcem: sanjala je da je rodila vuka koji je, ušavši u crkvu karmelićana, postao krotko janje. Te su riječi duboko potresle mladićevo srce te je, potaknut milošću, smjesta otišao u karmelićansku crkvu Santa Maria del Carmine. Ondje je pred slikom Majke Božje doživio potpuno obraćenje, odbacio raskošno odijelo i 1318. godine zatražio prijem u novicijat Karmelićanskoga reda.

Svoju nekadašnju divlju narav Andrija je ukrotio strogom pokorom, postom i poslušnošću, birajući najniže poslove u samostanu. Za svećenika je zaređen 1328. godine, a mladu je misu proslavio u skrovitome pustinjačkom samostanu kako bi izbjegao svjetovnu obiteljsku raskoš. Poglavari su ga potom poslali na studij teologije i filozofije u Pariz i Avignon. Nakon povratka u Firencu 1332. godine izabran je za priora samostana, a svojim je propovijedanjem i ljubavlju prema siromasima stekao naziv »apostol Firence«. Godine 1348. imenovan je toskanskim provincijalom, vodeći red s herojskom požrtvovnošću tijekom strašne pošasti crne smrti.

Dana 13. listopada 1349. godine papa Klement VI. imenovao ga je biskupom Fiesole. Uplašen tolikom odgovornošću, ponizni Andrija se sakrio u kartuziju pokraj Firence, no prema predaji otkrilo ga je jedno dijete, pa se nakon nebeskoga viđenja pokorio Božjoj volji i prihvatio službu. Kao biskup odbio je živjeti u Firenci kao njegovi prethodnici te se nastanio u oronulom biskupskom dvoru u Fiesoli uz ruševnu katedralu, koju je dao temeljito obnoviti. Živio je u strogoj monaškoj stezi noseći kostrijet i željezni pojas pod habitom, a spavao je na suhom pruću. Smatrao se »ocem i upraviteljem siromaha«, obilno im dijeleći crkvene prihode, a kler je obnovio utemeljenjem svećeničke bratovštine i uvođenjem stroge discipline. Papa Urban V. slao ga je kao legata u Bolognu, gdje je uspješno pomirio zavađeno plemstvo i puk. Razbolio se slaveći polnoćku na Božić 1373. godine, a preminuo je točno na svetkovinu Bogojavljenja u Fiesoli, 6. siječnja 1374. godine.

Čuda

Svetoga Andriju pratila su mnoga čudesna znamenja i proročki uvid. Za života je polaganjem ruku i molitvom izliječio mnoge bolesnike, a pripisivalo mu se i proroštvo o točnome danu vlastite smrti, koje mu je u božićnoj noći u viđenju navijestila Blažena Djevica Marija.

Nakon njegove smrti čudesa su se na njegovu grobu silno umnožila. Najpoznatije čudo vezano uz njegov nebeski zagovor zbilo se 29. lipnja 1440. godine u glasovitoj bitki kod Anghiarija, kada se sveti Andrija Corsini ukazao u nebeskome sjaju i donio pobjedu firentinskoj vojsci nad milanskim osvajačima. Kada je 1385. godine otvoren njegov grob, tijelo mu je pronađeno posve neraspadnuto i očuvano.

Štovanje i zaštitništvo

Zemni ostaci svetoga Andrije počivaju u kapeli Corsini u bazilici Santa Maria del Carmine u Firenci, kamo su preneseni ubrzo nakon smrti. Papa Eugen IV. proglasio ga je blaženim 21. travnja 1440. godine, a papa Urban VIII. svečano ga je kanonizirao 22. travnja 1629. godine. Njegov potomak, papa Klement XII. (Lorenzo Corsini), podigao mu je veličanstvenu kapelu u rimskoj bazilici svetoga Ivana Lateranskoga.

Liturgijski spomendan u Rimskom martirologiju slavi se 6. siječnja, u Karmelićanskome redu 9. siječnja, a u općem se kalendaru dugo slavio 4. veljače. U likovnoj umjetnosti prikazuje se kao karmelićanski biskup s mitrom i pastirskim štapom koje često u rukama drže anđeli, te u viđenju Majke Božje, kao nebeski zaštitnik Fiesole, Firence, siromaha i kršćanskih mirotvoraca.

Isti dan, 6. siječnja, slave se i