Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 14. stoljeće › Životopisi › Blaženi Rolando de' Medici

BLAŽENIK · ANAHORET

Blaženi Rolando de' Medici

Spomendan
15. rujna
Razdoblje
14. stoljeće
Smrt
1386.

Život

Blaženi Rolando de' Medici rođen je oko 1330. godine u plemićkoj i uglednoj obitelji Medici od Marignana. Odgojen u blagostanju i časti, Rolando je u srcu osjetio prolaznost svega zemaljskoga te je spoznao opasnosti koje svjetovni život nosi za spasenje duše. Oko 1360. godine, kada mu je bilo tridesetak godina, donio je hrabru odluku: napustio je roditeljski dom, bogatstvo i društveni ugled te se povukao u divljinu i guste šume između Tabiana i Salsomaggiorea, u blizini utvrde Bargone markiza Pallavicina.

U toj zabačenoj šumskoj osami Rolando je proveo punih dvadeset i šest godina u najstrožoj askezi, neprestanom postu i potpunoj predanosti Bogu. Odjenuo je grubu kozju kožu, spavao pod vedrim nebom na hladnoj zemlji i hranio se isključivo šumskim plodovima, bobicama i korijenjem. Kako bi sačuvao srce od svakoga grijeha i neprestano motrio božansko lice, zavjetovao se na potpunu i neprekinutu šutnju koju je vjerno obdržavao tijekom svih dvadeset i šest godina svoje samoće. Dani su mu prolazili u neprekidnoj molitvi i sabranosti, daleko od ljudskoga pogleda.

U kasno ljeto 1386. godine, posve iznemogloga i na umoru od dugotrajnih pokorničkih napora, u šumi ga je pronašla markiza Antonia Casati, supruga Niccolòa Pallavicina, dok se nalazila u lovu. Iako se pustinjak u svojoj poniznosti branio od bilo kakve pomoći, markiza je zapovjedila slugama da ga prenesu u kapelu dvorca Bargone. Ondje je Rolando napokon prekinuo svoje dvadesetšestogodišnju šutnju pred karmelićanskim redovnikom Domenicom de' Dominicisom, ispovjedio se s dubokim suzama pokajanja i pobožno primio svete sakramente umirućih. Nekoliko dana nakon toga blago je predao svoju dušu Stvoritelju, 15. rujna 1386. godine.

Čuda

Život blaženoga Rolanda bio je trajno čudo nebeske jakosti i milosti. Tijekom dugih desetljeća provedenih u surovoj prirodi, bez krova nad glavom i u oštrim zimama, Božja ga je providnost na čudesan način održavala na životu. Često je satima stajao nepomično na jednoj nozi, uzdignutih ruku i s očima netremice uprtima u nebesa, uronjen u duboki mistični zanos. Nakon njegove smrti i ukopa u Bussetu, na njegovu su se grobu počela događati brojna uslišanja i ozdravljenja vjernika koji su se utjecali njegovu zagovoru.

Štovanje i zaštitništvo

Nakon Rolandova preminuća njegovo je sveto tijelo uz veliko sudjelovanje puka preneseno u Busseto i položeno u oratorij svetoga Nikole, pri zbornoj crkvi svetoga Bartola apostola, koji je kasnije nazvan oratorijem Presvetoga Trojstva ili oratorijem Blaženoga Rolanda. Štovanje je stoljećima živjelo u puku, a papa Pio IX. službeno ga je potvrdio 23. rujna 1853. godine, proglasivši ga blaženim.

Spomendan mu se u Rimskom martirologiju slavi 15. rujna, a s osobitom se pobožnošću obilježava u biskupiji Fidenza. U kršćanskoj umjetnosti blaženi Rolando prikazuje se kao pustinjak odjeven u životinjske kože, kako u molitvenome stavu stoji na jednoj nozi s pogledom usmjerenim prema nebu i suncu, kao uzor savršenoga mrtvljenja, svete šutnje i neprestanoga traženja Boga u samoći.

Isti dan, 15. rujna, slave se i