SVETICA · DJEVICA
Sveta Gertruda Velika
- Spomendan
- 16. studenoga
- Razdoblje
- 14. stoljeće
Život
Sveta Gertruda Velika rođena je na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 1256. godine, u njemačkoj pokrajini Tiringiji. O njezinu podrijetlu i roditeljima malo se zna, no već u dobi od pet godina povjerena je na odgoj i pouku u glasoviti samostan Helfta pokraj Eislebena u Saskoj. U tom je samostanu, koji je živio po Pravilu svetoga Benedikta u cistercitskom duhu, opatica bila mudra Gertruda od Hackeborna, dok je brigu o njezinu duhovnom i znanstvenom odgoju preuzela sveta Mehtilda od Hackeborna.
Gertruda se zarana pokazala kao iznimno darovita učenica. S velikim je žarom studirala slobodna umijeća, gramatiku, retoriku, latinski jezik, teologiju i glazbu, stekavši široku humanističku naobrazbu. Imala je prekrasan glas te je s ljubavlju sudjelovala u korskom pjevanju. Međutim, u dvadeset i petoj godini života, nakon molitve povečerja 27. siječnja 1281. godine, doživjela je prvo veliko viđenje Gospodina Isusa Krista, koje je u potpunosti preobrazilo njezin život. To je iskustvo nazvala svojim „prosvjetljenjem“ i pravim nutarnjim obraćenjem: napustila je svjetovne studije kako bi se posvetila isključivo proučavanju Svetoga pisma, djelima crkvenih otaca (svetoga Augustina, svetoga Grgura Velikoga i svetoga Bernarda iz Clairvauxa) i kontemplaciji.
Postala je jedna od najvećih kršćanskih mističarki u povijesti Crkve. Cijeli njezin nutarnji život bio je mistično zaručništvo s Kristom, prožeto neizmjernom ljubavlju prema Raspetome i Njegovoj svetoj čovječnosti. Primila je nevidljive stigme i bila uvedena u najdublja otajstva Presvetoga Trojstva. Na poseban način sveta je Gertruda postala velika preteča i navjestiteljica štovanja Presvetoga Srca Isusova, stoljećima prije modernih objava. U jednom viđenju na blagdan svetoga Ivana Evanđelista, položila je svoju glavu na ranu Kristova boka i čula otkucaje Njegova božanskoga Srca koje plamti ljubavlju prema ljudima.
Svoja mistična iskustva i objave zabilježila je u znamenitom djelu „Navjestitelj božanske ljubavi“ (Legatus divinae pietatis), djelomice pisanim njezinom rukom, a dijelom uz pomoć susestara, te u „Duhovnim vježbama“ (Exercitia spiritualia). Iz njezinih spisa zrači duboka liturgijska i sakramentalna pobožnost: svaka njezina vizija bila je usko povezana sa svetom misom i liturgijskom godinom. Iscrpljena dugotrajnim tjelesnim bolestima i nadvladana plamenom božanske ljubavi, sveta je Gertruda preminula u samostanu Helfta 17. studenoga 1301. ili 1302. godine.
Čuda
Život svete Gertrude bio je trajno čudo Božje prisutnosti: primala je brojna viđenja, dar proroštva, mistične zanose i duhovno čitanje ljudskih srdaca. Molitvom je izlijevala rijeke Božje milosti na grešnike i duše u čistilištu, za koje je trajno prinosila svoje patnje i molitve.
Štovanje i zaštitništvo
Rimokatolička Crkva slavi spomendan svete Gertrude Velike 16. studenoga, dok je u vječnost prešla 17. studenoga. Papa Inocent XI. uvrstio ju je u Rimski martirologij 1677. godine, a papa Klement XII. proširio je njezin blagdan na čitavu Crkvu 1738. godine. Papa Benedikt XIV. dao joj je naslov „Velika“, kao priznanje za njezinu duboku teološku mudrost i mistični nauk. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se u crnom ili bijelom monaškom habitu s velom i kukuljicom, držeći u ruci knjigu pravila i raspelo, dok joj na prsima, unutar sjajnih zraka, plamti Presveto Srce Isusovo ili lik Djeteta Isusa. Zaštitnica je redovnica, mistika i štovatelja Srca Isusova te Zapadnih Indija.
Isti dan, 16. studenoga, slave se i
- Sveta Agneza Asiška, djevica 13. stoljeće
- Sveta Margareta Škotska, kraljica 11. stoljeće
- Sveti Edmund Rich od Canterburyja, biskup 13. stoljeće
- Sveti Euherije Lionski, biskup 5. stoljeće
- Sveti Otmar od Sankt Gallena, opat 8. stoljeće
- Blaženi Edvard Osbaldeston, prezbiter i mučenik 16. stoljeće
- Blaženi Šimun od Cave, opat 12. stoljeće
- Sveti Augustin i Felicita iz Kapue, mučenici 3. stoljeće
- Sveti Leokadije i Luzor, pravednici 4. stoljeće