Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 14. stoljeće › Spomen › Sveta Gertruda Velika

SVETICA · DJEVICA

Sveta Gertruda Velika

Spomendan
16. studenoga
Razdoblje
14. stoljeće

Život

Sveta Gertruda Velika rođena je na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 1256. godine, u njemačkoj pokrajini Tiringiji. O njezinu podrijetlu i roditeljima malo se zna, no već u dobi od pet godina povjerena je na odgoj i pouku u glasoviti samostan Helfta pokraj Eislebena u Saskoj. U tom je samostanu, koji je živio po Pravilu svetoga Benedikta u cistercitskom duhu, opatica bila mudra Gertruda od Hackeborna, dok je brigu o njezinu duhovnom i znanstvenom odgoju preuzela sveta Mehtilda od Hackeborna.

Gertruda se zarana pokazala kao iznimno darovita učenica. S velikim je žarom studirala slobodna umijeća, gramatiku, retoriku, latinski jezik, teologiju i glazbu, stekavši široku humanističku naobrazbu. Imala je prekrasan glas te je s ljubavlju sudjelovala u korskom pjevanju. Međutim, u dvadeset i petoj godini života, nakon molitve povečerja 27. siječnja 1281. godine, doživjela je prvo veliko viđenje Gospodina Isusa Krista, koje je u potpunosti preobrazilo njezin život. To je iskustvo nazvala svojim „prosvjetljenjem“ i pravim nutarnjim obraćenjem: napustila je svjetovne studije kako bi se posvetila isključivo proučavanju Svetoga pisma, djelima crkvenih otaca (svetoga Augustina, svetoga Grgura Velikoga i svetoga Bernarda iz Clairvauxa) i kontemplaciji.

Postala je jedna od najvećih kršćanskih mističarki u povijesti Crkve. Cijeli njezin nutarnji život bio je mistično zaručništvo s Kristom, prožeto neizmjernom ljubavlju prema Raspetome i Njegovoj svetoj čovječnosti. Primila je nevidljive stigme i bila uvedena u najdublja otajstva Presvetoga Trojstva. Na poseban način sveta je Gertruda postala velika preteča i navjestiteljica štovanja Presvetoga Srca Isusova, stoljećima prije modernih objava. U jednom viđenju na blagdan svetoga Ivana Evanđelista, položila je svoju glavu na ranu Kristova boka i čula otkucaje Njegova božanskoga Srca koje plamti ljubavlju prema ljudima.

Svoja mistična iskustva i objave zabilježila je u znamenitom djelu „Navjestitelj božanske ljubavi“ (Legatus divinae pietatis), djelomice pisanim njezinom rukom, a dijelom uz pomoć susestara, te u „Duhovnim vježbama“ (Exercitia spiritualia). Iz njezinih spisa zrači duboka liturgijska i sakramentalna pobožnost: svaka njezina vizija bila je usko povezana sa svetom misom i liturgijskom godinom. Iscrpljena dugotrajnim tjelesnim bolestima i nadvladana plamenom božanske ljubavi, sveta je Gertruda preminula u samostanu Helfta 17. studenoga 1301. ili 1302. godine.

Čuda

Život svete Gertrude bio je trajno čudo Božje prisutnosti: primala je brojna viđenja, dar proroštva, mistične zanose i duhovno čitanje ljudskih srdaca. Molitvom je izlijevala rijeke Božje milosti na grešnike i duše u čistilištu, za koje je trajno prinosila svoje patnje i molitve.

Štovanje i zaštitništvo

Rimokatolička Crkva slavi spomendan svete Gertrude Velike 16. studenoga, dok je u vječnost prešla 17. studenoga. Papa Inocent XI. uvrstio ju je u Rimski martirologij 1677. godine, a papa Klement XII. proširio je njezin blagdan na čitavu Crkvu 1738. godine. Papa Benedikt XIV. dao joj je naslov „Velika“, kao priznanje za njezinu duboku teološku mudrost i mistični nauk. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se u crnom ili bijelom monaškom habitu s velom i kukuljicom, držeći u ruci knjigu pravila i raspelo, dok joj na prsima, unutar sjajnih zraka, plamti Presveto Srce Isusovo ili lik Djeteta Isusa. Zaštitnica je redovnica, mistika i štovatelja Srca Isusova te Zapadnih Indija.

Isti dan, 16. studenoga, slave se i