SVETICA · REDOVNICA
Sveta Toskana
- Spomendan
- 14. srpnja
- Razdoblje
- 14. stoljeće
- Smrt
- 1343.
Život
Sveta Toskana rođena je oko 1280. godine u Zeviju pokraj Verone, u uglednoj i plemićkoj obitelji de' Crescenti. Odgojena u kršćanskoj pobožnosti, u ranoj je mladosti udana za plemića Alberta Degli Occhi di Cane iz Zevija. Bračni par kasnije se preselio u Veronu, nastanivši se u blizini crkve Santa Maria in Betlemme. Iako je grad u doba vladavine velikaša Cangrandea della Scale proživljavao gospodarski uspon, Toskanino je srce bilo duboko pogođeno bijedom i nevoljama siromaha.
Nakon smrti svoga supruga 1318. godine, Toskana je doživjela potpuni duhovni preokret. Donijela je odluku da sve svoje zemaljske posjede i obiteljska dobra razdijeli potrebitima, slijedeći Kristov evanđeoski poziv. Pristupila je ženskom ogranku Viteškoga reda svetoga Ivana Jeruzalemskoga (ivanovcima, današnjem Malteškom redu) kao donata. Nastanila se u maloj ćeliji unutar bolničkoga samostanskog sklopa pokraj crkve Svetoga groba u Veroni, na cesti kojom su prolazili hodočasnici prema Rimu i Jeruzalemu.
U toj je bolnici Toskana provela ostatak života služeći Kristu u liku bolesnika, napuštenih i patnika. Obavljala je najteže i najponiznije poslove: prala je rane gubavcima, njegovala umiruće, tješila klonule i dijelila hranu gladnima. Njezin je rad bio neprestano natopljen molitvom i trajnim razmatranjem muke Gospodnje. Nakon dugih godina nesebičnoga služenja i strogoga pokorničkog života, sveta je Toskana preminula u Veroni 14. srpnja, oko 1343. ili 1344. godine. U svojoj dubokoj poniznosti zatražila je da je pokopaju na javnoj stazi pred samim ulazom u bolnicu, kako bi po njezinu grobu gazile noge siromaha kojima je služila.
Čuda
Predaja bilježi čudesne događaje koji su se zbili još za Toskanina zemaljskoga života. Kada su trojica zlih mladića pokušala izvršiti nasilje nad njezinom čistoćom i oduzeti joj život, Božja ih je pravda pogodila te su im se ruke u trenutku posve osušile, a potom su se srušili mrtvi. Vidjevši njihovu nesreću, sveta Toskana nije uzvratila mržnjom, nego je pala na koljena i usrdno molila Gospodina za njihovo spasenje. Po njezinoj žarkoj molitvi i praštanju, trojica su muškaraca čudesno vraćena u život te su im ruke ozdravile, nakon čega su se skrušeno pokajali za svoje zlodjelo.
Štovanje i zaštitništvo
Nakon njezina preminuća, zbog glasa o svetosti i mnogih uslišanja, njezino je tijelo svečano preneseno s vanjskoga groba u unutrašnjost crkve Svetoga groba, koja je u narodu prozvana crkvom svete Toskane. Spomendan joj se slavi 14. srpnja, kako stoji i u Rimskom martirologiju. Njezine relikvije počivaju u arki od crvenoga veronskog mramora u njezinoj crkvi u Veroni, dok se dio relikvija s velikim poštovanjem čuva u župnoj crkvi u rodnom Zeviju. U umjetnosti se prikazuje u crnom redovničkom odijelu ivanovaca s bijelim križem, s bijelim velom, krunicom i molitvenikom u rukama. Zaštitnica je bolesnika, patnika i rodnoga grada Zevija.
Isti dan, 14. srpnja, slave se i
- Blažena Anđelina od Marsciana, udovica 15. stoljeće
- Blaženi Gaspar de Bono, prezbiter 17. stoljeće
- Blaženi Hroznata, mučenik 13. stoljeće
- Blaženi Rikard Langhorne, mučenik 17. stoljeće
- Sveti Franjo Solano, prezbiter 17. stoljeće
- Sveti Kamilo de Lellis, prezbiter 17. stoljeće
- Sveti Vincent (Madelgar), opat 7. stoljeće
- Blaženi Ghebre Mihael, prezbiter i mučenik 19. stoljeće
- Sveti Ivan Wang Guixin, mučenik 20. stoljeće
- Sveti Marcelin, prezbiter i redovnik 8. stoljeće
- Sveti Optacijan od Brescie, biskup 5. stoljeće