Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 14. stoljeće › Životopisi › Blaženi Antun Patrizi

Blaženi Antun Patrizi
Klikni za povećanje
×
Blaženi Antun Patrizi
Blaženi Antun Patrizi. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENIK · PREZBITER

Blaženi Antun Patrizi

Spomendan
28. ožujka
Razdoblje
14. stoljeće
Smrt
1311.

Život

Blaženi Antun Patrizi rodio se 17. siječnja 1280. godine u slavnom toskanskom gradu Sieni, u drevnoj i uglednoj plemićkoj obitelji od roditelja Petra i Ginevre. Od djetinjstva je bio poučavan kršćanskim krepostima, a kada mu je bilo sedam godina, roditelji su ga povjerili ocima dominikancima radi stjecanja znanja i kršćanskoga odgoja. Antun se među vršnjacima isticao velikom ozbiljnošću, poslušnošću i osobitom ljubavlju prema siromasima, kojima je redovito dijelio hranu i odjeću. U dobi od dvanaest godina položio je privatni zavjet djevičanstva, posvetivši se Gospi, Kraljici Anđela.

Na Badnjak, dok se u crkvi svetoga Dominika u Sieni žarko molio pred Gospodinom, osjetio je snažno unutarnje nadahnuće da sutradan, na sam Božić, pohodi bolnicu Santa Maria della Scala. Ondje je susreo pobožnoga mladića Petra Piccolominija, koji mu je predložio da zajedno napuste svijet i posvete se Bogu u samotničkom samostanu Lecceto. Već sljedećega dana, na blagdan svetoga Stjepana, 26. prosinca, mladići su se uputili u Lecceto, gdje su primljeni u novicijat Reda pustinjaka svetoga Augustina.

Nakon završenoga novicijata i svećeničkoga ređenja, Antun je poslan u novoutemeljeni augustinski samostan u Monticianu pokraj Siene. U tome je samostanu proveo ostatak svoga zemaljskog života, posvećen molitvi, strogom postu i pokori. Istaknuo se kao pravi i iskreni ljubitelj svoje redovničke braće i bližnjega. Svojom je evanđeoskom blagošću tješio žitelje Monticiana, mirio zavađene obitelji, posjećivao bolesnike i neustrašivo opominjao grešnike pozivajući ih na obraćenje.

U travnju 1311. godine, premda već tjelesno bolestan i slab, pošao je posjetiti svoga prijatelja Petra iz Collegonzija, koji je živio pustinjačkim životom u šumskom samotištu Camerata. Na povratku u Monticiano uhvatila ga je jaka groznica. Iscrpljen bolešću, blaženi je Antun preminuo u krugu svoje redovničke subraće u ponoć 23. travnja 1311. godine, u trideset i prvoj godini života.

Čuda

U noći kada je blaženi Antun preminuo, jedan ostarjeli i bolesni bračni par koji je živio pokraj samostana u Monticianu ugledao je kroz prozor čudesnu, sjajnu svjetlost koja se iz samostanske ćelije uzdizala ravno prema nebu. U tom su trenu oboje čudesno ozdravili od svojih dugotrajnih bolesti te su ujutro pohrlili u samostan zahvaliti Bogu, gdje su braća zatekla preminuloga sveca. Kada je njegovo tijelo položeno u zemlju na samostanskom groblju, usred zime na njegovu su grobu čudesno niknuli bijeli, mirisni ljiljani. Vidjevši taj znak, redovnici su otkopali grob i pronašli Antunovo tijelo posve cjelovito i neraspadnuto.

Štovanje i zaštitništvo

Tijelo blaženoga Antuna preneseno je u samostansku crkvu svetih Petra i Pavla u Monticianu (koja se u narodu naziva crkvom Blaženoga Antuna), gdje se od 1708. godine njegovo neraspadnuto tijelo čuva iznad glavnoga oltara. Već 1313. godine u Monticianu je utemeljena bratovština posvećena njegovu imenu i čuvanju njegova spomena. Papa Pio VII. potvrdio je njegovo pradavno štovanje i proglasio ga blaženim 1. ožujka 1804. godine. U Rimskom martirologiju njegov se spomendan slavi 28. ožujka, dok ga augustinski red spominje 9. listopada. Zaštitnik je Monticiana, bolesnika i zagovornik bratske ljubavi i pomirenja. Prikazuje se u crnom augustinskom habitu s ljiljanom u ruci i svjetlosnom zrakom koja se spušta s neba.

Isti dan, 28. ožujka, slave se i