SVETICA · KRALJICA
Sveta Elizabeta Portugalska
- Spomendan
- 4. srpnja
- Razdoblje
- 14. stoljeće
- Smrt
- 1336.
Opći rimski kalendarKraljevi, kraljice i vladari
Među najštovanijima: Najštovaniji na portugalskom području
Život
Sveta Elizabeta Portugalska (u domovini i Španjolskoj štovana kao Isabel) rođena je 1271. godine u kraljevskoj kući Aragona, kao kći kralja Petra III. i kraljice Konstance Sicilske. Ime je dobila po svojoj slavnoj pratetki, svetoj Elizabeti Ugarskoj. Od najranijega djetinjstva odgajana je u dubokoj pobožnosti, trapljenju i molitvi; svakodnevno je molila čitav božanski časoslov, strogo postila i odricala se ispraznih dvorskih zabava.
U dobi od dvanaest godina zaručena je, a 1288. vjenčana za portugalskoga kralja Dionizija (Dinis). Iako je Dionizij bio sposoban vladar i pjesnik, na dvoru je vladao nemoral, a kralj je vodio sablažnjiv život prepun preljuba. Mlada kraljica na uvrede i nevjere nije uzvraćala gorčinom, nego nesebičnom ljubavlju, trajnom molitvom i blagošću, preuzevši čak i brigu za odgoj kraljeve nezakonite djece. Svoja je primanja i kraljevsko blago neumorno dijelila siromasima, udovicama i bolesnicima; otvarala je skloništa za napuštenu djecu, gradila bolnice u Coimbri, Santarému i Leiriji te osiguravala miraze siromašnim djevojkama. Svojom je postojanošću na koncu privela i samoga supruga k iskrenom obraćenju i kršćanskoj pokori prije njegove smrti.
U povijesti Crkve i svoga naroda ostala je zapamćena s časnim naslovom Mirotvorica. Kada je njezin sin Alfons podigao oružani ustanak protiv oca kralja, Elizabeta je 1323. godine na polju Alvalade osobno na mazgi ujahala između dviju postrojenih, sukobljenih vojski, izloživši vlastiti život pogibli, te je suzama i molitvom izmirila oca i sina i spriječila prolijevanje bratske krvi. Nakon kraljeve smrti 1325. godine, Elizabeta se povukla u Coimbru, u samostan klarisa Santa Clara-a-Velha koji je sama podigla. Ondje je obukla habit Trećega samostanskog reda svetoga Franje, provodeći dane u potpunoj skrovitosti, siromaštvu i posluživanju bolesnika.
Godine 1336. ponovno je pozvana vršiti mirotvornu službu: njezin sin Alfons IV., sada portugalski kralj, poveo je rat protiv kastilskoga kralja Alfonsa XI. Unatoč poodmakloj dobi, teškoj slabosti i ljetnoj žegi, sveta je udovica požurila u utvrdu Estremoz, gdje su vojske stajale spremne za pokolj. Ponovno je stala među njih, zaustavila borbu i iznudila mir. No silan napor bio je pretežak za njezino oronulo tijelo; obuzeta teškom vrućicom, blago je usnula u Gospodinu u dvorcu Estremoz 4. srpnja 1336. godine.
Čuda
Elizabetin je život bio prožet mnogim čudesnim djelima ljubavi. Najpoznatija je predaja o čudu s ružama: kada ju je kralj Dionizij jednoga zimskog dana u siječnju presreo dok je nosila novac i hranu za siromahe ispod kraljevskoga plašta te oštro zatražio da pokaže što skriva, Elizabeta je odgovorila da nosi ruže; kada je pred dvorjanima otvorila skute, iz njezina su se plašta prosule prekrasne, svježe i mirisne procvale ruže usred zime, što je posramilo i ganulo kralja.
Nakon njezine smrti njezino je tijelo ostalo posve netaknuto i neraspadnuto, šireći oko sebe nebeski miomiris, a na njezinu su se grobu u Coimbri stoljećima događala brojna čudesna ozdravljenja.
Štovanje i zaštitništvo
Svetom ju je proglasio papa Urban VIII. 1625. godine. Njezin se spomendan u općem Rimskom martirologiju slavi 4. srpnja. Njezino neraspadnuto tijelo počiva u srebrnom i kristalnom sarkofagu u crkvi samostana Santa Clara-a-Nova u Coimbri. Glavna je zaštitnica Portugala, grada Coimbre, kraljica, mirotvoraca, udovica, siromaha i dobrotvornih društava. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se u kraljevskom ruhu s krunom na glavi ili u franjevačkom habitu s velom, noseći u skutu ruže ili dijeleći milostinju siromasima.
Isti dan, 4. srpnja, slave se i
- Blažena Katarina Jarrige, djevica 19. stoljeće
- Blaženi Bonifacije Savojski, biskup 13. stoljeće
- Blaženi Josip Kowalski, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Petar Juraj Frassati, laik 20. stoljeće
- Sveta Berta od Blangyja, opatica 8. stoljeće
- Sveti Andrija Kretski, biskup 8. stoljeće
- Sveti Laurijan, biskup i mučenik 6. stoljeće
- Sveti Ulrik Augsburški, biskup 10. stoljeće
- Blaženi Ivan iz Vespignana, laik 14. stoljeće
- Blaženi Ivan Kornelije, prezbiter, Toma Bosgrave, Ivan Carey i Patrik Salmon, mučenici 16. stoljeće
- Blaženi Vilim Andleby, prezbiter, Henrik Abbot, Toma Warcop i Edvard Fulthorp, mučenici 16. stoljeće
- Sveti Antun Daniel, prezbiter i mučenik 17. stoljeće
- Sveti Cesidij Giacomantonio, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Sveti Florencije od Cahorsa, biskup 5. stoljeće
- Sveti Jukundijan, mučenik 4. stoljeće
- Sveti Valentin, prezbiter i pustinjak 6. stoljeće