Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 14. stoljeće › Životopisi › Blaženi Henrik Suzo

Blaženi Henrik Suzo
Klikni za povećanje
×
Blaženi Henrik Suzo
Blaženi Henrik Suzo. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENIK · PREZBITER

Blaženi Henrik Suzo

Spomendan
25. siječnja
Razdoblje
14. stoljeće
Smrt
1366.

Život

Blaženi Henrik Suzo (Heinrich Seuse, zvan i Amandus) rođen je u plemićkoj obitelji von Berg u Konstanzu ili Überlingenu uz Bodensko jezero, 21. ožujka oko 1295. godine. Iz duboke sinovske ljubavi i poštovanja prema svojoj svetoj majci uzeo je njezino obiteljsko prezime Seuse (Suso). Već u trinaestoj godini stupio je u dominikanski samostan svetoga Nikole u Konstanzu, gdje je primio redovničko odijelo i započeo humanističke i teološke studije.

U svojoj osamnaestoj godini doživio je duboko unutarnje obraćenje: raskinuo je sa svakom mlakošću i posvetio se Bogu kao »Sluga Vječne Mudrosti«, prepoznajući u Vječnoj Mudrosti samoga utjelovljenoga Sina Božjega Isusa Krista. Od tada je gajio goruću ljubav prema Kristu i Njegovu presvetomu Imenu. Od 1324. do 1327. godine pohađao je više studije teologije u dominikanskom generalnom učilištu u Kölnu, gdje je slušao predavanja slavnoga učitelja Eckharta i sprijateljio se s Ivanom Taulerom, postavši jednim od najistaknutijih predstavnika rajnske mistike.

Vrativši se u Konstanz kao lektor, suočio se s nerazumijevanjem i sumnjičenjima subraće zbog svoje privrženosti mističnom nauku, no Henrik je postojano branio pravovjernost u svome spisu Knjižica istine (Büchlein der Wahrheit), napose ustajući protiv zabluda begharda i sljedbenika slobodnoga duha. Oko 1328. godine objavio je svoje remek-djelo Knjižica vječne mudrosti (Das Büchlein der ewigen Weisheit), praktičan i duboko pobožan priručnik koji je kasnije sam preveo na latinski jezik pod naslovom Sat mudrosti (Horologium Sapientiae), a koji je postao jedno od najčitanijih duhovnih djela kasnoga srednjega vijeka.

Od 1334. godine posvetio se neumornom apostolatu kao putujući propovjednik i duhovni vođa. Njegova topla, privlačna osobnost i duboka duhovnost privlačile su mnoštvo duša, osobito u ženskim samostanima poput samostana Katherinenthal i Töss. U Tössu je njegova duhovna kći Elsbeth Stagel bilježila njegove usmene pouke i pisma, pomažući mu u sastavljanju njegova Života (Vita Seuses). Zbog vjernosti papi u sukobu s carem Ludovikom Bavarskim morao je napustiti Konstanz, a od 1348. godine djelovao je u Ulmu. Podnosio je teške tjelesne bolesti, okrutne klevete i progone s anđeoskom strpljivošću, propovijedajući neprestano slatko Ime Isusovo. Preminuo je u Gospodinu u Ulmu, 25. siječnja 1366. godine.

Čuda

Gospodin je blaženoga Henrika uveo u najviše predjele mističnoga sjedinjenja. Imao je nebrojena viđenja Božanskoga Veličanstva, Majke Božje i anđeoskih korova. U mladosti je iz ljubavi prema Isusu na svojim prsima oštrim željezom urezao presveto Ime Isusovo (IHS), koje je nosio na tijelu do smrti kao neizbrisiv pečat svoje zaručničke ljubavi. U zrelim godinama, na Božji poticaj, napustio je teške pokorničke sprave kojima se mučio, spoznavši da je Bogu najmilija pokora radosno i strpljivo podnošenje svakodnevnih križeva, kleveta i protivština.

Štovanje i zaštitništvo

Grob blaženoga Henrika Suza u samostanskoj crkvi u Ulmu stoljećima je bio u velikoj časti. Papa Grgur XVI. službeno je potvrdio njegovo štovanje 16. travnja 1831. godine, uvrstivši ga među blaženike.

Njegov se spomendan u Rimskom martirologiju slavi 25. siječnja, dok se u Dominikanskome redu tradicionalno slavi 2. ožujka. U kršćanskoj umjetnosti blaženi Henrik Suzo prikazuje se u bijelom dominikanskom habitu s crnim plaštem, sa sjajnim Imenom Isusovim urezanim na prsima, držeći u ruci knjigu svojih spisa ili pero, uz lik Majke Božje ili anđela, kao nebeski zaštitnik duhovnih pisaca, propovjednika i mistika.

Isti dan, 25. siječnja, slave se i