BLAŽENICA · DJEVICA I OPATICA
Blažena Arkanđela Girlani
- Spomendan
- 25. siječnja
- Razdoblje
- 15. stoljeće
- Smrt
- 1494.
Život
Blažena Arkanđela Girlani (na krštenju Eleonora) rođena je 1460. godine u Trinu u pokrajini Pijemont, u imućnoj i plemićkoj obitelji. Od najranijih nogu odlikovala se dubokom ozbiljnošću, sabranošću i pobožnošću. Kada je izrazila želju da se posveti Bogu, otac se u početku protivio, ali je naposljetku pristao da stupi među benediktinke. Prema predaji, dok je na konju jahala prema benediktinskomu samostanu, konj se iznenada zaustavio i odbio poći dalje; Eleonora je u tome prepoznala Božji znak te je odlučila potražiti stroži redovnički život.
Zajedno sa svojim sestrama Marijom i Skolastikom, Eleonora je 1477. godine stupila u novootvoreni karmelićanski samostan svete Marije Magdalene u Parmi, koji je pripadao mantovskoj kongregaciji. Prilikom polaganja redovničkih zavjeta 25. siječnja 1478. godine uzela je ime Arkanđela. U samostanu se isticala iznimnom askezom, ljubavlju prema siromaštvu i neprestanom molitvom, pa je unatoč mladosti ubrzo izabrana za prioricu. Građani Parme iznimno su je poštovali i dolazili k njoj po duhovnu utjehu i pomoć u teškim nevoljama.
Godine 1492., na molbu kneginje Elizabete d'Este i uz potporu vikara reda, Arkanđela je poslana u Mantovu kako bi utemeljila novi karmelićanski samostan posvećen Gospi od Raja (Santa Maria del Paradiso). U toj je zajednici postala priorica, vodeći sestre strogim nasljedovanjem karmelićanskoga ideala. Život u samostanu bio je toliko prožet molitvom i svetom ljubavlju da su građani Mantove govorili kako je to pravi raj na zemlji. Posljednje godine života nosila je teški križ iscrpljujućih groznica i tjelesnih boli. Okrijepljena svetim sakramentima i s očima uprtima u raspelo, preminula je u Gospodinu u Mantovi, 25. siječnja 1494. (ili 1495.) godine, izgovorivši svoje posljednje riječi: »Isuse, ljubavi moja!«.
Čuda
Blažena Arkanđela bila je obdarena mnogim mističnim milostima, darom proroštva i levitacije. Sestre su je često zaticale u samostanskoj ćeliji kako tijekom razmatranja otajstava vjere lebdi visoko iznad poda. Imala je viđenja Presvetoga Trojstva i muke Gospodnje. Kada je samostanu u Mantovi zaprijetila glad, na njezinu je žarku molitvu nepoznati dobrotvor smjesta donio potrebne zalihe hrane.
Poznato je i čudo s kruškom koju je posadila u samostanskome vrtu: stablo je neprestano cvalo i donosilo točno onoliko plodova koliko je bilo sestara u samostanu; kada bi jedan plod pao, bio je to predznak da će jedna sestra unutar godine dana prijeći u vječnost. Nakon njezine smrti njezino je tijelo ostalo neraspadnuto, a zabilježena su brojna čudesna ozdravljenja bolesnika.
Štovanje i zaštitništvo
Tijelo blažene Arkanđele isprva je počivalo u Mantovi, a nakon ukinuća samostana 1782. godine preneseno je u njezino rodno Trino, gdje se i danas s velikim poštovanjem čuva u crkvi svetoga Lovre.
Papa Pio IX. službeno je potvrdio njezino štovanje 1. listopada 1864. godine, proglasivši je blaženom. Njezin se spomendan u Rimskom martirologiju slavi 25. siječnja, dok se u Mantovi slavi 29. siječnja. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u karmelićanskom habitu s bijelim plaštem, u molitvenome zanosu pred raspelom ili slikom Presvetoga Trojstva, često s ljiljanom ili stablom kruške uz noge, kao nebeski uzor mistične kontemplacije i redovničkoga vodstva.
Isti dan, 25. siječnja, slave se i
- Blažena Marija Antonija Grillo, redovnica 19. stoljeće
- Blaženi Antun Migliorati, prezbiter 15. stoljeće
- Blaženi Antun Świadek, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Emanuel Domingo y Sol, prezbiter 20. stoljeće
- Blaženi Henrik Suzo, prezbiter 14. stoljeće
- Sveti Agilej Kartaški, mučenik 4. stoljeće
- Sveti Ananija Damaščanski, učenik Gospodinov 1. stoljeće
- Sveti Artema iz Pozzuolija, mučenik 3. stoljeće
- Sveti Bretanion od Tomisa, biskup 4. stoljeće
- Sveti Grgur Nazijanski, biskup i crkveni naučitelj 4. stoljeće
- Sveti Palemon, anahoret 4. stoljeće
- Sveti Popon od Stavelota, opat 11. stoljeće
- Sveti Prejekt, biskup, i Amarin, mučenici 7. stoljeće