Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 15. stoljeće › Životopisi › Blaženi Nikola Albergati

Blaženi Nikola Albergati
Klikni za povećanje
×
Blaženi Nikola Albergati
Blaženi Nikola Albergati. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENIK · BISKUP

Blaženi Nikola Albergati

Spomendan
10. svibnja
Razdoblje
15. stoljeće
Smrt
1443.

Život

Blaženi Nikola Albergati rodio se 1373. ili 1375. godine u Bologni, u uglednoj plemićkoj obitelji Piera Nicole Albergatija. U rodnom je gradu započeo studij prava na glasovitom sveučilištu, no u dvadesetoj godini života zahvatio ga je snažan poticaj za evanđeoskim savršenstvom. Prema predaji, jedne ga je noći oluja natjerala da potraži zaklon u obližnjoj kartuziji svetoga Jeronima u Casari pokraj Bologne; slušajući u noćnoj tišini sabranu i anđeosku molitvu monaha na jutarnjoj službi, Nikola je osjetio neodoljivu želju da napusti svijet. Godine 1394. obukao je bijeli habit kartuzijanskoga reda, položio redovničke zavjete i 1404. godine bio zaređen za svećenika. Godine 1407. izabran je za priora samostana, a 1412. povjerena mu je služba vizitatora kartuzijanskih kuća u Italiji.

Dana 4. siječnja 1417. godine Vijeće šest stotina u Bologni jednoglasno ga je izabralo za biskupa. Nikola se u svojoj monaškoj poniznosti dugo i odlučno opirao toj časti, no morao se pokoriti nalogu pape Martina V. i redovničkoj poslušnosti. Preuzevši biskupsku stolicu, nije promijenio svoj skromni kartuzijanski način života: i dalje je nosio redovnički habit, spavao na dasci, postio i noći provodio u molitvi. Bio je uzoran pastir koji je neumorno radio na duhovnoj obnovi klera, podupirao ubožnice i okupljao oko sebe učene i bogobojazne ljude. Među njegovim suradnicima i tajnicima bila su dvojica vrsnih učenika koji su kasnije i sami postali nasljednici svetoga Petra: Tommaso Parentucelli (papa Nikola V., koji je uzeo ime u čast svoga učitelja Nikole Albergatija) i Enea Silvio Piccolomini (papa Pio II.).

Zbog njegove iznimne razboritosti, mirotvornoga duha i pravovjernosti, pape Martin V. i Eugen IV. povjeravali su mu najteže diplomatske zadatke radi mira u kršćanstvu. Godine 1426. imenovan je kardinalom s naslovom Santa Croce in Gerusalemme. Triput je putovao u Francusku i posredovao u sklapanju primirja u Stogodišnjem ratu, odigravši presudnu ulogu na mirovnom saboru u Arrasu 1435. godine. Predsjedao je zasjedanjima ekumenskoga sabora u Ferrari i Firenci, gdje se s velikom ljubavlju i teološkom oštrinom zalagao za ponovno sjedinjenje istočne i zapadne Crkve. Pred kraj života imenovan je velikim pokorničarom Crkve. Iscrpljen teškom bolešću bubrega, blaženi je kardinal Nikola preminuo u Gospodinu u augustinskom samostanu u Sieni 9. svibnja 1443. godine, u sedamdesetoj godini života.

Štovanje i zaštitništvo

Sprovodne obrede u Sieni osobno je predvodio papa Eugen IV., nakon čega su njegove svete kosti prenesene u kartuziju u Firenci, dok je njegovo srce sačuvano u samostanu u Sieni. Kada je 1633. godine otvoren njegov grob, pronađeno je da mu je mozak ostao posve sačuvan i netaknut raspadanjem. Papa Benedikt XIV. svečano je potvrdio njegovo pradavno štovanje bulom Singulare Divinae Providentiae 25. rujna 1744. godine, proglasivši ga blaženim. Njegov liturgijski spomendan u Rimskom martirologiju slavi se 10. svibnja. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u bijelom kartuzijanskom habitu s kardinalskim obilježjima i šeširom položenim uz noge, držeći u ruci knjigu svojih bogoslovnih spisa ili maslinovu grančicu mira.

Isti dan, 10. svibnja, slave se i