Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 15. stoljeće › Životopisi › Blaženi Marko iz Montegalla

Blaženi Marko iz Montegalla
Klikni za povećanje
×
Blaženi Marko iz Montegalla
Blaženi Marko iz Montegalla. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENIK · PREZBITER

Blaženi Marko iz Montegalla

Spomendan
19. ožujka
Razdoblje
15. stoljeće
Smrt
1496.

Život

Blaženi Marko iz Montegalla (rođen kao Marko de Marchio) rođen je 1425. godine u mjestu Fonditore di Montegallo pokraj Ascolija Picena, u plemićkoj i imućnoj obitelji oca Clara de Marchija. Školovao se u Ascoliju, a potom na sveučilištima u Perugiji i Bologni, gdje je oko 1445. godine postigao doktorat iz prava i medicine. Vrativši se u zavičaj, uspješno je radio kao liječnik. Godine 1451., na očev nagovor, oženio se plemkinjom Chiarom de' Tibaldeschi, no nakon očeve smrti supružnici su se sporazumno rastali i posvetili Bogu: Chiara je stupila među sestre klarise u Ascoliju, a Marko je 1452. godine obukao habit Manje braće opservanata u Fabrianu.

Nakon svećeničkoga ređenja djelovao je kao gvardijan u San Severinu pod duhovnim vodstvom svetoga Jakova Markijskoga, surađujući sa svetim Ivanom Kapistranskim u borbi protiv zabluda fraticela. Prema predaji, u molitvi je začuo nebeski glas koji mu je rekao: »Idi, brate Marko, i propovijedaj o ljubavi!«. Marko je postao vatren pučki propovjednik, vodeći narod k pokori i molitvi. Kao liječnik duša i tijela, ustao je protiv dviju najvećih rana svoga doba: bratoubilačkih građanskih sukoba i razornoga lihvarstva koje je uništavalo siromahe.

Kako bi pružio djelotvoran lijek protiv lihve, Marko je zajedno s blaženim Bernardinom iz Feltrea postao neumorni osnivač dobrotvornih zalagaonica Monti di Pietà (nazvanih i Monti di Cristo). Godine 1458. potaknuo je osnivanje takve ustanove u Ascoliju, 1470. u Fabrianu, a potom u Fanu, Fermu, Ripatransoneu i drugim gradovima. Vrhunac njegova rada bilo je utemeljenje Monte di Pietà u Vicenzi 1486. godine, prve takve ustanove na području Mletačke Republike. Ujedno je pisao i tiskao pobožne knjige na pučkome jeziku za pouku običnoga naroda, među kojima se ističu Knjiga Božjih zapovijedi, Stol zdravlja i Gospina kruna.

Papa Siksto IV. imenovao ga je 1480. godine sakupljačem desetine za križarski rat protiv Osmanlija nakon pada Otranta. Posljednje desetljeće života proveo je u samostanu San Biagio Vecchio u Vicenzi, djelujući kao duhovnik. U korizmi 1496. godine teško je obolio te je prenesen u bolnicu svetoga Marcela. Primivši bolesničko pomazanje, zatražio je da mu subrat čita izvještaj o Kristovoj muci iz Ivanova evanđelja. Kada je brat pročitao riječi: »I prignuvši glavu, predade duh« (Iv 19,30Čim Isus uze ocat, reče: “Dovršeno je!” I prignuvši glavu, preda duh.), blaženi je Marko predao svoju dušu Gospodinu, 19. ožujka 1496. godine.

Čuda

Za vrijeme njegova propovijedanja u Camerinu grad je zahvatila strašna kuga; Marko je obznanio narodu da će pomor prestati ako se svi pokaju i ispovjede, a kada su građani pohrlili na ispovijed, pošast je uistinu smjesta prestala. Nakon njegove smrti na njegovu su se grobu počela događati brojna čudesna ozdravljenja, osobito djece i bolesnika.

Štovanje i zaštitništvo

Tijelo blaženoga Marka preneseno je 1522. godine u crkvu San Biagio Nuovo, a od 1797. godine počiva izloženo štovanju u crkvi svetoga Julijana u Vicenzi. Papa Grgur XVI. službeno je potvrdio njegovo pradavno štovanje 20. rujna 1839. godine, uvrstivši ga među blaženike.

U Rimskom martirologiju njegov se spomendan slavi 19. ožujka, dok se u mnogim kalendarima slavi 20. ožujka, zbog svetkovine svetoga Josipa. U umjetnosti se prikazuje u franjevačkomu habitu s raspelom, knjigom svojih spisa i simbolom Monte di Pietà, kao zaštitnik liječnika, pravnika, siromaha i kršćanskih dobročinitelja.

Isti dan, 19. ožujka, slave se i