Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 15. stoljeće › Životopisi › Blaženi Antun iz Stronconea

BLAŽENIK · REDOVNIK

Blaženi Antun iz Stronconea

Spomendan
7. veljače
Razdoblje
15. stoljeće
Smrt
1461.

Život

Blaženi Antun iz Stronconea (Antonio da Stroncone, krsnim imenom Antonio Vici) rođen je oko 1381. ili 1391. godine u Stronconeu u pokrajini Umbriji, u staroj i pobožnoj plemićkoj obitelji oca Ludovika i majke Izabele. Njegovi su roditelji bili članovi Trećega reda svetoga Franje te su u sinu od najranijih dana razvijali duboku vjeru i žarku ljubav prema serafskome ocu Franji Asiškom. Njegov stric Ivan bio je istaknuti franjevac opservant.

U dobi od samo dvanaest godina Antun je osjetio neodoljiv poziv na redovnički život. Došao je pred gvardijana samostana u Stronconeu moleći da ga primi među manju braću. Poglavar ga je zbog slabašnoga zdravlja i mladosti isprva odbio, no Antun je tri puta ponovio molbu te je gvardijan, ganut dječakovim suzama i postojanošću, pristao primiti ga u redovničku obitelj. Premda su poglavari u njemu prepoznali iznimne darove i željeli ga usmjeriti prema svećeništvu, Antun je u dubokoj poniznosti molio da zauvijek ostane jednostavan brat laik, posvećen služenju braći i skrovitom radu.

Nakon položenih zavjeta boravio je u Fiesoleu pokraj Firence pod duhovnim vodstvom blaženoga Tome Bellaccija, gdje je vršio službu pomoćnika učitelja novaka. Od 1428. do 1430. godine djelovao je na Korzici pomažući u podizanju novih samostana, a potom se povukao u samotište Eremo delle Carceri na gori Subasio i naposljetku u samostan svetoga Damjana u Asizu.

Antun je živio u trajnoj i herojskoj askezi: hodao je bos u svim godišnjim dobima, strogo postio i nosio grubu kostrijet. U slobodno je vrijeme vlastitim rukama izrađivao male drvene križeve i postavljao ih po samostanskom perivoju kako bi potaknuo braću na razmatranje Muke Gospodnje. Gajio je plamteću pobožnost prema Presvetoj Euharistiji, a na dane kada je primao svetu pričest na koljenima je od sve subraće prosio oprost za svoje pogrješke. U crkvi svetoga Damjana u Asizu sačuvao se njegov molitvenik koji sadrži jedno od najstarijih svjedočanstava molitve Anđeoskoga pozdravljenja u današnjem obliku. Iscrpljen postom i molitvenim naporima, blaženi je Antun preminuo u Gospodinu u samostanu svetoga Damjana u Asizu 7. veljače 1461. godine.

Čuda

Gospodin je blaženoga Antuna obdario darom proroštva i viđenja. Godinu dana nakon njegova ukopa ispod poda samostanske crkve svetoga Damjana, iz njegova je groba iznenada buknuo čudesan plamen. Sveti Jakov Markijski, koji se zatekao u samostanu, uskliknuo je da je to očit Božji znak te je zapovjedio da se podigne pod crkve: pronašli su Antunovo tijelo potpuno neraspadnuto, iz kojega se širio divan miomiris. Kada je 1649. godine pred njegove izložene relikvije dovedena žena opsjednuta zlim duhom, tijelo blaženika se naočigled prisutnih uspravilo u sjedeći položaj podigavši ruku, nakon čega je bolesnica u trenu bila oslobođena.

Štovanje i zaštitništvo

Rimokatolička Crkva slavi spomendan blaženoga Antuna iz Stronconea 7. veljače. Papa Inocent XI. svečano je potvrdio njegovo dugotrajno štovanje 28. lipnja 1687. godine dekretom o potvrdi kulta. Njegove su neraspadnute relikvije 1809. godine svečano prenesene u franjevački samostan u njegovu rodnom Stronconeu, gdje se i danas s velikim poštovanjem čuvaju i časte. U umjetnosti se prikazuje u franjevačkom habitu s konopom, bosonog, držeći u rukama raspelo i krunicu ili s malim drvenim križevima koje je sam izrađivao. Zaštitnik je grada Stronconea, franjevačke braće laika i onih koji traže oslobođenje od duhovnih napasti.

Isti dan, 7. veljače, slave se i