BLAŽENICA · DJEVICA
Blažena Rozalija Rendu
- Spomendan
- 7. veljače
- Razdoblje
- 19. stoljeće
- Smrt
- 1856.
Život
Blažena Rozalija Rendu, krsnim imenom Jeanne Marie, rođena je 9. rujna 1786. u mjestu Confort u Francuskoj, nedaleko od Ženeve. Bila je najstarija od četiriju kćeri u imućnoj i pobožnoj težačkoj obitelji. Njezin krsni kum bio je Jacques Émery, obiteljski prijatelj i kasniji generalni poglavar sulpicijanaca u Parizu. Imala je nepune tri godine kada je izbila Francuska revolucija. Kada su revolucionarne vlasti nametnule svećenstvu prisegu na civilni ustav, mnogi su vjerni svećenici morali bježati i skrivati se. Dom obitelji Rendu postao je tajno utočište za prognane svećenike i za biskupa Annecyja, monsinjora Josepha Marieja Pageta, koji se skrivao pod lažnim imenom. U takvu ozračju žive i hrabre vjere mala je Jeanne Marie primila prvu svetu pričest noću, u obiteljskome podrumu pod svjetlošću svijeća. Teške kušnje pogodile su obitelj 1796. godine, kada joj je 12. svibnja umro otac, a samo dva mjeseca kasnije i najmlađa, četveromjesečna sestra.
Kao najstarija kći pomagala je majci u brizi za mlađe sestre, a potom je poslana na odgoj k sestrama uršulinkama u Gex. Ondje je stekla praktično obrazovanje i prvi put susrela Kćeri kršćanske ljubavi svetog Vinka Paulskoga, koje su dvorile bolesnike u lokalnoj bolnici. Privučena njihovim služenjem i sama je provela neko vrijeme pomažući u bolnici, gdje je jasno prepoznala svoj redovnički poziv. U Pariz je stigla 25. svibnja 1802. i ušla u novicijat Kćeri kršćanske ljubavi, uzevši redovničko ime Rozalija. Zbog narušena zdravlja i krhke građe poglavari su je, po savjetu njezina kuma opata Émeryja, poslali u parišku četvrt Mouffetard, u kuću u ulici Francs Bourgeois Saint Marcel. Ondje, uz župu svetog Medarda, sestra Rozalija provest će pedeset i četiri godine u neprestanom služenju najbjednijima. Godine 1807. položila je prve redovničke zavjete, a 1815. postala predstojnica zajednice, koja je ubrzo preselila u obližnju ulicu Épée de Bois.
Četvrt Mouffetard bila je jedno od najsiromašnijih i najzapuštenijih pariških predgrađa, pritisnuto bijedom, bolešću i duhovnom zapuštenošću. Vođena ljubavlju prema Kristu u siromasima, sestra Rozalija otvorila je ljekarnu, ambulantu, besplatnu školu za siromašne djevojčice, sirotište, dječji vrtić i radionicu za mlade radnice, te prihvatilište za nemoćne starce. Posebnu je pažnju posvećivala dostojanstvu onih kojima je pomagala, poučavajući mlade sestre da se prema siromasima mora odnositi s najvećim poštovanjem i blagošću. Godine 1833. k njoj su počeli dolaziti pariški studenti predvođeni blaženim Fridrikom Ozanamom; sestra Rozalija ih je poučavala kako posjećivati siromahe u njihovim domovima, postavši tako duhovna voditeljica prvih članova Udruge svetog Vinka Paulskoga.
Za vrijeme haranja epidemija kolere, osobito 1832. i 1846. godine, nesebično je njegovala oboljele i na ulicama prikupljala tijela umrlih. Njezina se hrabrost očitovala i tijekom krvavih revolucija 1830. i 1848. godine. Usred uličnih borbi penjala se na barikade kako bi pružila pomoć ranjenicima obiju sukobljenih strana, ne obazirući se na metke i opasnost po vlastiti život. Nakon smirivanja nereda zauzimala se za pomilovanje i zaštitu progonjenih. Car Napoleon III. odlikovao ju je 1852. Legijom časti, odličjem koje je prihvatila isključivo po nalogu redovničkih poglavara. Posljednjih godina života gotovo je posve oslijepila, no nije prestajala tješiti nevoljnike. Umrla je sveto u Parizu, nakon kraće bolesti, 7. veljače 1856. godine.
Štovanje i zaštitništvo
Sprovod sestre Rozalije bio je veličanstveno svjedočanstvo ljubavi siromaha. Rijeka ljudi, od najbjednijih stanovnika pariških sirotinjskih četvrti do uglednih crkvenih i svjetovnih velikodostojnika, pratila je njezino tijelo od župne crkve svetog Medarda do pariškoga groblja Montparnasse. Zbog mnoštva hodočasnika koji su dolazili moliti na njezinu grobu, njezini su posmrtni ostaci premješteni na pristupačnije mjesto blizu ulaza u groblje, pod jednostavan kameni križ na kojemu uvijek gori svijeća i stoji svježe cvijeće.
Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom u Rimu 9. studenoga 2003. godine. Njezin se spomendan u Rimokatoličkoj Crkvi slavi na dan njezina prijelaza u vječnost, 7. veljače. Blažena Rozalija štuje se kao uzor djelotvorne kršćanske ljubavi. U Parizu se njezino ime trajno čuva u nazivu avenije koja nosi njezino ime blizu mjesta gdje je provela svoj plodni redovnički vijek.
Isti dan, 7. veljače, slave se i
- Blaženi Anselmo Polanco, biskup, i Filip Ripoll, prezbiter, mučenici 20. stoljeće
- Blaženi Antun iz Stronconea, redovnik 15. stoljeće
- Blaženi Petar Verhun, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Pio IX., papa 19. stoljeće
- Blaženi Toma Sherwood, mučenik 16. stoljeće
- Blaženi Vojtjeh Nierychlewski, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Sveti Egidije Marija od svetog Josipa Pontillo, redovnik 19. stoljeće
- Sveti Lovro od Siponta, biskup 6. stoljeće
- Sveti Maksim od Nole, biskup 3. stoljeće
- Sveti Mojsije, biskup 4. stoljeće
- Sveti Partenije od Lampsaka, biskup 4. stoljeće
- Sveti Rikard Hodočasnik, kralj 8. stoljeće
- Blažena Marija od Providnosti Smet, djevica 19. stoljeće
- Blaženi Jakov Salès, prezbiter, i Vilim Saultemouche, redovnik, mučenici 16. stoljeće
- Blaženi Ricerije iz Mucije, redovnik 13. stoljeće
- Sveta Julijana Firentinska, udovica 3. stoljeće
- Sveti Ivan iz Triore Lantrua, prezbiter i mučenik 19. stoljeće
- Sveti Luka Mlađi, pustinjak 10. stoljeće