Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 19. stoljeće › Životopisi › Blaženi Ludovik iz Casorije Palmentieri

Blaženi Ludovik iz Casorije Palmentieri
Klikni za povećanje
×
Blaženi Ludovik iz Casorije Palmentieri
Blaženi Ludovik iz Casorije Palmentieri. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENIK · PREZBITER

Blaženi Ludovik iz Casorije Palmentieri

Spomendan
30. ožujka
Razdoblje
19. stoljeće
Smrt
1885.

Život

Sveti Ludovik iz Casorije, krsnim imenom Arcangelo Palmentieri, rođen je 11. ožujka 1814. godine u Casoriji nedaleko od Napulja, kao treće dijete u pobožnoj obitelji gostioničara Vincenza Palmentierija i majke Candide rođene Zenga. U mladosti je izučio stolarski zanat, no u osamnaestoj godini odlučio je prigrliti redovnički život. Dana 1. srpnja 1832. godine stupio je u novicijat Reda manje braće u samostanu San Giovanni del Palco u Tauranu, uzevši redovničko ime fra Ludovik. Za svećenika je zaređen 4. lipnja 1847. godine, nakon čega je postavljen za profesora filozofije, matematike i kemije u franjevačkom samostanu San Pietro ad Aram u Napulju.

Iste te godine njegov je život doživio korjeniti preokret. Dok je bio u dubokom klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u napuljskoj crkvi San Giuseppe dei Ruffi, doživio je snažno mistično iskustvo i pao na tlo, začuvši Božji poziv da napusti profesorsku katedru i sav svoj život posveti siromasima i patnicima. Od toga trenutka njegov je rad postao nezaustavljiv. Povezao se s ljudima najrazličitijih staleža i uvjerenja, otvarajući prihvatilišta za napuštene starce i pučke pučke akademije. Oko 1852. godine, uz potporu kralja Ferdinanda II., započeo je velebno djelo otkupa afričke djece iz ropstva u Kairu i Aleksandriji, dovodeći ih u Napulj kako bi im pružio kršćanski odgoj, slobodu i obrazovanje, s nakanom da postanu misionari u svojoj domovini.

Kako bi osigurao nastavak svojih djela, Ludovik je 1859. godine od članova franjevačkoga trećeg reda utemeljio mušku redovničku zajednicu, Braću ljubavi, poznatu kao »frati bigi« po pepeljastoj boji njihova habita. Godine 1862. osnovao je i žensku granu, Franjevačke sestre svete Elizabete, povjerivši ih zaštiti svete Elizabete Ugarske. U napuljskoj četvrti Sanità otvorio je institut »La Palma«, ljekarnu i bolnicu za bolesnu subraću i siromašne svećenike, a 1871. godine u Asizu je utemeljio Serafski institut za gluhu i slijepu djecu. U svojem se radu oslanjao na suradnju sa svetom Caterinom Volpicelli, svetim Danielom Combonijem i drugim velikanima kršćanske ljubavi.

Posljednjih deset godina života teško je trpio od bolne bolesti, no svoje je patnje podnosio u potpunom predanju Gospodinu. U svojoj duhovnoj oporuci zapisao je: »Gospodin me pozvao k sebi s najnježnijom ljubavlju i s beskrajnim milosrđem vodio me i upravljao putom moga života«. Preminuo je u zoru 30. ožujka 1885. godine u pomorskom hospiciju u Posillipu kod Napulja, u sedamdeset i prvoj godini života.

Štovanje i zaštitništvo

Postupak za njegovo proglašenje svetim otvoren je ubrzo nakon njegove smrti. Papa Pavao VI. potvrdio je junački stupanj njegovih kršćanskih kreposti 13. veljače 1964. godine, proglasivši ga časnim slugom Božjim. Papa Ivan Pavao II. beatificirao ga je 18. travnja 1993. godine, a papa Franjo svečano ga je kanonizirao 23. studenoga 2014. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu.

Njegovo tijelo počiva u prozirnoj urni u bazilici svete Klare u Napulju, odjeveno u franjevački habit, gdje ga vjernici neprestano časte. Njegov liturgijski spomendan slavi se 30. ožujka, na dan njegova preminuća, dok ga mjesna Crkva u Napulju spominje i 17. lipnja, na dan kada je prvi put obukao franjevačko odijelo. U umjetnosti se prikazuje u franjevačkom habitu, s raspelom u ruci, okružen oslobođenom afričkom djecom ili uz bolesnike kojima poslužuje.

Isti dan, 30. ožujka, slave se i