Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 19. stoljeće › Životopisi › Blaženi Damjan de Veuster

BLAŽENIK · PREZBITER

Blaženi Damjan de Veuster

Spomendan
15. travnja
Razdoblje
19. stoljeće

Život

Sveti Damjan de Veuster, krsnim imenom Jozef, rođen je 3. siječnja 1840. godine u flamanskom selu Tremeloo u Belgiji, kao najmlađi od sedmero djece u pobožnoj obitelji trgovca žitom. Kao trinaestogodišnjak morao je napustiti školu kako bi pomogao ocu u seoskim poslovima, no nakon duhovnih vježbi koje su vodili redemptoristi 1858. godine, osjetio je neodoljiv Božji poziv na redovnički život.

Stupio je u novicijat Otaca Presvetih Srdaca Isusa i Marije (pikpusovaca) u Leuvenu, uzevši redovničko ime Damjan po svetom liječniku i mučeniku. Svečane zavjete položio je 7. listopada 1860. godine. Dok je još bio u nižim redovima, njegov se stariji brat, također redovnik, razbolio i nije mogao poći u prekomorske misije na Havajske otoke, pa je Damjan spremno zatražio da pođe umjesto njega. U luku Honolulu na otoku Oahu stigao je 19. ožujka 1864. godine, a za svećenika je zaređen 24. svibnja iste godine u katedrali Naše Gospe od Mira. Nakon ređenja nekoliko je godina revno pastoralno djelovao u raznim župama na otoku Havaji, gradeći vlastitim rukama kapele za urođenike.

U to su vrijeme Havajski otoci bili pogođeni strašnom pošasti gube. Kraljevska je vlada donijela zakon o strogoj izolaciji oboljelih te ih je progonila u koloniju Kalawao na poluotoku Kalaupapa, na zabačenom otoku Molokai. Ondje je u nečovječnim uvjetima, bez medicinske pomoći i duhovne skrbi, živjelo više od šest stotina gubavaca u potpunoj napuštenosti i beznađu. Biskup Louis Maigret nije želio nikoga prisiljavati na tu opasnu dužnost iz poslušnosti, no otac Damjan se dragovoljno javio da pođe na otok gubavaca.

Stigao je u Kalaupapu 10. svibnja 1873. godine. Prizor koji ga je dočekao bio je zastrašujući: bezvlađe, nasilje, bolesnici koji su umirali u blatu bez njege i mrtvaci koje nitko nije pokapao. Otac Damjan postao im je sve: pastir, liječnik, graditelj i otac. Utemeljio je župu svete Filomene, previjao gnojne rane bolesnicima, gradio drvene kuće, ceste i vodovod, sam izrađivao mrtvačke ljesove i kopao grobove. S bolesnicima je dijelio hranu i lulu, govoreći u propovijedima: »Mi gubavci«. Snagu za to nadljudsko služenje crpio je iz svakodnevnoga klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, svjedočeći da bez trajne Isusove prisutnosti u svojoj siromašnoj kapeli nikada ne bi mogao ustrajati u toj službi.

Nakon dvanaest godina nesebičnoga rada, u prosincu 1884. godine, dok je uranjao noge u vrelu vodu i nije osjetio toplinu, shvatio je da se i sam zarazio gubom. Unatoč bolesti, nastavio je neumorno služiti do samoga kraja, potpomognut s nekoliko suradnika. Preminuo je u miru na Molokaiju 15. travnja 1889. godine u četrdeset i devetoj godini života, dovršivši petnaest godina junačkoga služenja gubavcima kao pravi mučenik kršćanske ljubavi.

Štovanje i zaštitništvo

Oca Damjana blaženim je proglasio papa Ivan Pavao II. u Bruxellesu 3. lipnja 1995. godine, a svetim papa Benedikt XVI. 11. listopada 2009. godine. U Rimskom martirologiju njegov se spomen slavi na dan preminuća 15. travnja, dok se u Sjedinjenim Američkim Državama i općem kalendaru liturgijski časti 10. svibnja, na dan njegova dolaska na Molokai. Njegovo je tijelo 1936. godine prevezeno u Belgiju te počiva u crkvi svetoga Josipa u Leuvenu, dok je dio relikvija vraćen na njegov grob u Kalaupapi. Prikazuje se u jednostavnom svećeničkom odijelu, s licem obilježenim gubom, držeći križ ili okružen bolesnicima.

Isti dan, 15. travnja, slave se i