Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 19. stoljeće › Životopisi › Sveta Emilija de Vialar

Sveta Emilija de Vialar
Klikni za povećanje
×
Sveta Emilija de Vialar
Sveta Emilija de Vialar. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETICA · DJEVICA

Sveta Emilija de Vialar

Spomendan
24. kolovoza
Razdoblje
19. stoljeće
Smrt
1856.

Život

Sveta Emilija de Vialar, krsnim imenom Anne Marguerite Adélaïde Émilie, rođena je 12. rujna 1797. u Gaillacu u biskupiji Albi u Francuskoj. Potjecala je iz ugledne plemićke obitelji; njezin otac, barun Jacques Augustin de Vialar, bio je liječnik, a majka Antoinette rođena Portal bila je kći baruna Portala, kraljevskog liječnika i akademika. Emilija je rođena u burnim godinama neposredno nakon Francuske revolucije te je krštena u tajnosti. Pobožna majka rano ju je naučila čitati i usadila u njezino srce ljubav prema Bogu i molitvi. U dobi od sedam godina poslana je u Pariz na odgoj u samostan opatije Abbaye au Bois, no školovanje je prekinuto kada joj se majka teško razboljela i 1810. umrla u dobi od trideset i pet godina.

Petnaestogodišnja Emilija vratila se u Gaillac kako bi vodila očevo kućanstvo i brinula se o dvojici mlađe braće. Već tada u njoj je sazrijevala želja za posvećenim životom, no njezin se otac protivio toj odluci želeći joj osigurati prikladan plemićki brak. Emilija je u očevoj kući živjela povučeno, provodeći sate u molitvi i poslužujući mjesne siromahe i napuštene, koje je često primala i hranila, unatoč negodovanju obitelji i služinčadi. Nakon smrti djeda po majci 1832. godine naslijedila je znatno imanje. Odlučila je cijelo bogatstvo uložiti u služenje Bogu i bližnjemu. Nadahnuta riječima evanđelja u kojima anđeo govori Josipu u snu: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju; što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga« (Mt 1,20Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.), utemeljila je novu redovničku zajednicu. Na sam Božić 1832. godine, uz pomoć nadbiskupa Albija, Emilija je s trima prijateljicama kupila kuću u Gaillacu i osnovala Družbu sestara svetog Josipa od Ukazanja, posvećenu brizi za siromahe, bolesne i odgoj mladeži.

Godine 1835. Emilijin brat Augustin, koji je djelovao u Alžiru, pozvao je sestre da preuzmu njegu oboljelih od harajuće kolere. Emilija je s prvim sestrama otputovala u sjevernu Afriku, gdje su nesebičnim radom u vojnim i civilnim bolnicama te otvaranjem besplatnih škola zadobile veliko povjerenje puka. Sve troškove pokrivala je vlastitim nasljedstvom jer družba nije primala državne potpore. No 1840. godine došlo je do teškoga nesporazuma s prvim alžirskim biskupom Dupuchom, koji je tražio potpunu vlast nad konstitucijama i upravom njezine družbe. Budući da je Emilija branila rimsko usmjerenje i samostalnost zajednice, 1842. godine bila je prisiljena napustiti Alžir.

Ta kušnja otvorila je prostor za novo misionarsko širenje. Emilija je neumorno putovala i otvarala nove samostane, škole i bolnice po Sredozemlju i Bliskom istoku: u Tunisu, na Cipru, Malti, u Bejrutu, Jaffi, a 1848. godine osnovala je i povijesnu kuću u Jeruzalemu. Na jednom putovanju brodom 1845. godine zahvatila ih je devetodnevna strašna oluja; Emilija se tada zavjetovala da će, ako se spase, na mjestu pristanka osnovati kuću posvećenu svetom Pavlu. Brod se sretno sklonio na Maltu, na isto mjesto gdje je nekada doživio brodolom i sam apostol naroda, pa je sveta Emilija ondje odmah otvorila katoličku školu za djevojke.

Dok je neumorno djelovala na misijskim poljima, u njezinu rodnom Gaillacu zadesila ju je teška nepravda. Mjesna poglavarica zapala je u dugove pod utjecajem beskrupuloznih posrednika, napustila družbu i sudski tražila povrat miraza, što je majku Emiliju dovelo do materijalnog sloma i gubitka preostale imovine. Oklevetana i progonjena od vjerovnika, morala je zauvijek napustiti rodni grad. Utočište i bratsko razumijevanje pronašla je 1852. godine u Marseilleu kod svetog Eugena de Mazenoda, biskupa i utemeljitelja oblata Bezgrešne. Ondje je iznova ustrojila upravu svoje družbe koja se nastavila širiti po Europi, Africi, Aziji i Australiji. Iscrpljena neprestanim radom i teškim putovanjima, sveta Emilija de Vialar preminula je u Marseilleu 24. kolovoza 1856. godine.

Štovanje i zaštitništvo

Nakon njezine smrti siromasi Marseillea ponavljali su: »Umrla je naša svetica!« Papa Pio XI. proglasio ju je časnom službenicom Božjom 19. ožujka 1935., a papa Pio XII. proglasio ju je blaženom 18. lipnja 1939. godine. Isti ju je papa svečano uvrstio među svete 24. lipnja 1951. godine.

Njezin se spomendan u općem kalendaru Rimokatoličke Crkve slavi 24. kolovoza, na dan njezina rođenja za nebo, dok njezina redovnička družba spomendan slavi 17. lipnja. Sestre svetog Josipa od Ukazanja i danas djeluju na svim kontinentima, pronoseći njezino evanđeosko geslo: »Objaviti neizmjernu Božju ljubav čovječanstvu i surađivati u poslanju radi kojega je Isus došao na zemlju«.

Isti dan, 24. kolovoza, slave se i