Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 19. stoljeće › Životopisi › Sveti Josip Cafasso

Sveti Josip Cafasso
Klikni za povećanje
×
Sveti Josip Cafasso
Sveti Josip Cafasso. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · PREZBITER

Sveti Josip Cafasso

Spomendan
23. lipnja
Razdoblje
19. stoljeće
Smrt
1860.

Život

Sveti Josip Cafasso rođen je 15. siječnja 1811. u mjestu Castelnuovo d'Asti u Pijemontu, u skromnoj i duboko pobožnoj težačkoj obitelji Giovannija Cafassa i Orsole rođene Beltramo, kao treće od četvero djece. Njegova najmlađa sestra Marianna bila je majka blaženog Josipa Allamana, utemeljitelja misionara i misionarki Consolate. Josip se rodio s teškom tjelesnom manom kralježnice, zbog čega je cijeloga života ostao niska rasta i slabašna, pogrbljena stasa. No njegova duša bila je ispunjena neobičnom milošću: oni koji su ga poznavali u djetinjstvu govorili su kako se ne sjećaju da je ikada počinio i najmanji grijeh. Nakon školovanja u rodnom mjestu i sjemeništu u Chieriju, za svećenika je zaređen 21. rujna 1833. u katedrali u Torinu.

Odmah nakon ređenja stupio je u crkveni kolegij svetog Franje Asišnoga u Torinu, koji je vodio ugledni teolog Luigi Guala, radi produbljivanja teološkoga i duhovnog znanja. U toj je ustanovi proveo sav preostali život, napredujući od studenta i predavača moralne teologije do duhovnika i naposljetku rektora 1848. godine. Bio je i član Trećega samostanskog reda svetog Franje. U vrijeme kada je među svećenstvom još vladao strogi jansenistički duh prijetnji i straha od osude, don Cafasso je unosio blagi i pastoralni nauk svetog Alfonza Marije de Liguorija i svetog Franje Saleškoga. Odgojio je naraštaje svetih i zauzetih svećenika te je postao mudar vođa i duhovni savjetnik mnogim velikanima kršćanskoga Torina, među kojima se posebno ističe sveti Ivan Bosco, kojega je don Cafasso pratio od rane mladosti, usmjerio prema odgoju napuštene mladeži i financijski i duhovno podupirao u osnivanju salezijanskoga djela.

Don Josip je živio u trajnom i strogom samoodricanju, ustajući svakoga jutra u pola pet na molitvu i svetu misu. Nije pio ništa osim vode, nikada nije pušio niti jeo između obroka, a nepodnošljive zubobolje i tjelesne bolove podnosio je u potpunoj šutnji. Na upit zar se nikada ne umara, odgovorio je: »Naš će odmor biti u raju.« Kada su mu uglednici ponudili kandidaturu za parlamentarnog zastupnika, odbio je riječima: »Na Sudnji dan Gospodin će me pitati jesam li bio dobar svećenik, a ne jesam li bio zastupnik.«

Posebno poglavlje njegova svetog djelovanja bio je rad u zatvorima i skrb za osuđenike na smrt, zbog čega su ga prozvali svećenikom vješala. Neumorno je obilazio zatvorske samice, budio pokajanje u najokorjelijim zločincima i pratio ih do samoga gubilišta. Grlio je osuđenike pod vješalima, ulijevao im pouzdanje u Božje neizmjerno milosrđe i davao im odrješenje prije pogubljenja, nazivajući ih svojim obješenim svecima jer su umirali pomireni s Bogom. Iscrpljen pokorom i radom, preminuo je od upale pluća i unutarnjega krvarenja 23. lipnja 1860. u Torinu, u četrdeset i devetoj godini života, a pogrebnu homiliju izrekao je njegov odani duhovni sin don Bosco.

Štovanje i zaštitništvo

Sveti Josip Cafasso počiva u svetištu Gospe Tješiteljice u Torinu, gdje su njegovi posmrtni ostaci preneseni zajedno s crkvenim kolegijem. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 3. svibnja 1925., nazvavši ga biserom talijanskoga klera, a papa Pio XII. svečano ga je kanonizirao 22. lipnja 1947. u bazilici svetog Petra u Rimu. Isti ga je papa 1948. proglasio nebeskim zaštitnikom svih zatvora, zatvorenika i osuđenika na smrt u Italiji, a u enciklici Menti Nostrae istaknuo ga je kao trajni uzor svim svećenicima, ispovjednicima i duhovnim vođama.

Njegov liturgijski spomendan slavi se 23. lipnja, na dan njegove svete smrti. Na raskrižju u Torinu, gdje su se nekada izvršavala javna vješanja, podignut je spomenik svetom Josipu Cafassu kako tješi osuđenika na smrt.

Isti dan, 23. lipnja, slave se i