SVETAC · PREZBITER
Sveti Nimatullah Kassab Al-Hardini
- Spomendan
- 14. prosinca
- Razdoblje
- 19. stoljeće
- Smrt
- 1858.
Život
Sveti Nimatullah Kassab Al-Hardini rođen je 1808. godine u planinskom selu Hardine u sjevernom Libanonu, u pobožnoj maronitskoj obitelji Georgea Kassaba i Mariam rođene Raad, kćeri maronitskoga svećenika, te je na krštenju dobio ime Youssef. Djetinjstvo je proveo u ozračju molitve, okružen drevnim samostanima i pustinjačkim nastambama svoga kraja. Od 1816. do 1822. godine pohađao je samostansku školu Libanonskoga maronitskog reda u mjestu Houb kod Tannourina. U studenome 1828. godine napustio je očinski dom i stupio u novicijat Libanonskoga maronitskog reda u samostanu svetog Antuna u Qozhayi, u Svetoj dolini Qadisha, uzevši redovničko ime Nimatullah, što na arapskom jeziku znači Božja milost.
Tijekom novicijata naučio je uvezivati knjige i rukopise, što je s ljubavlju radio cijeloga života, posvećujući posebnu pažnju liturgijskim tekstovima. Nakon što je 14. studenoga 1830. položio svečane redovničke zavjete, poslan je na studij filozofije i teologije u samostan svetih Ciprijana i Justine u Kfifanu. Zbog stroga posta i teškoga rada u polju zdravlje mu je popustilo, pa mu je poglavar povjerio brigu o samostanskoj radionici ruha. Na sam Božić 1833. godine zaređen je za svećenika u Kfifanu. Imenovan je ravnateljem bogoslova i profesorom moralne teologije, a među njegovim brojnim učenicima bio je i sveti Šarbel Makhlouf, kojega je otac Nimatullah vodio na putu redovničke svetosti.
Otac Nimatullah bio je čovjek neprestane molitve, koji je sate i sate provodio pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u dubokom klanjanju te gajio nježnu pobožnost prema Presvetoj Djevici Mariji moleći krunicu. Za mladež iz okolnih sela utemeljio je besplatne škole u Kfifanu i Bhersafu, poučavajući ih pod hrastom u samostanskom dvorištu. U tri navrata imenovan je generalnim asistentom svoga reda odlukom Svete Stolice, no iz duboke poniznosti odlučno je odbio prihvatiti službu generalnoga opata govoreći da bi radije izabrao smrt nego čast koja bi ga odvratila od neprestanoga sjedinjenja s Bogom. Kada ga je brat, koji je živio kao pustinjak, poticao da se i on povuče u osamu, Nimatullah je odvratio da je bratski život u zajednici najveći i najplodniji izazov za redovnika. Zimi 1858. godine teško je obolio od upale pluća izazvane ledenom hladnoćom te je nakon dvotjedne patnje sveto preminuo 14. prosinca 1858. u samostanu u Kfifanu.
Čuda
Gospodin je svetoga Nimatullaha još za zemaljskoga života obdario darom proroštva i čudesa. Dok je jednoga dana predavao bogoslovima uz visoki samostanski zid, po Božjem je nadahnuću zapovjedio učenicima da se odmah odmaknu, samo nekoliko trenutaka prije nego što se golemi zid srušio bez ičije ozljede. Drugom je prigodom naložio da se stoka hitno premjesti iz samostanske staje, koja se nedugo potom srušila, čime je spašeno samostansko blago. Kada je ministrant dobio visoku temperaturu i nije mogao posluživati kod oltara, otac Nimatullah mu je zapovjedio da ustane i bolest ga je smjesta napustila. U samostanu El Kattara blagoslovio je gotovo prazno spremište pšenice koje se potom čudesno napunilo do vrha.
Kada je 1864. godine otvoren njegov grob u Kfifanu, njegovo je tijelo pronađeno potpuno neraspadnuto i očuvano te je ostalo izloženo štovanju puka sve do 1927. godine. Brojna su čudesna ozdravljenja zabilježena na njegovu grobu, među kojima je i izlječenje pravoslavnoga slijepca Mousse Salibe koji je progledao, te melkitskoga bolesnika Michaela Kfouryja kojemu su čudesno obnovljene potpuno usahle i paralizirane noge. Za njegovu beatifikaciju službeno je potvrđeno čudesno ozdravljenje Andréa Najma, koji je 1987. godine na njegovu grobu u Kfifanu u trenu i trajno izliječen od teške i neizlječive leukemije.
Štovanje i zaštitništvo
Sveti Nimatullah Kassab Al-Hardini počiva u samostanu svetih Ciprijana i Justine u Kfifanu, koji je postao glasovito hodočasničko odredište kršćana i muslimana. Postupak za njegovu kanonizaciju otvoren je u Rimu 1926. godine, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je časnim slugom Božjim 1989. godine. Isti ga je papa proglasio blaženim 10. svibnja 1998., a svetim 16. svibnja 2004. u Rimu.
Njegov liturgijski spomendan u Maronitskoj Crkvi i u općem Rimskom martirologiju slavi se 14. prosinca, na dan njegova blaženog preminuća.
Isti dan, 14. prosinca, slave se i
- Blažena Franciska Schervier, djevica 19. stoljeće
- Sveti Anđelo Napuljski, opat 6. stoljeće
- Sveti Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj 16. stoljeće
- Sveti Nikazije od Reimsa, biskup i mučenik 5. stoljeće
- Sveti Pompej od Pavije, biskup 3. stoljeće
- Sveti Tirs, Leucije, Kalinik i drugovi, mučenici 3. stoljeće
- Sveti Venancije Fortunat, biskup 7. stoljeće
- Blaženi Bonaventura iz Pistoje, prezbiter 14. stoljeće
- Blaženi Protazije Cubells Minguell, redovnik i mučenik 20. stoljeće
- Sveta Drozida, mučenica 4. stoljeće
- Sveti Ares, Prom i Elija, mučenici 3. stoljeće
- Sveti Folkuin od Thérouannea, biskup 9. stoljeće
- Sveti Heron, Atej, Izidor i Dioskor, mučenici 3. stoljeće