Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 19. stoljeće › Životopisi › Sveti Franjo Marija od Camporossa

Sveti Franjo Marija od Camporossa
Klikni za povećanje
×
Sveti Franjo Marija od Camporossa
Sveti Franjo Marija od Camporossa. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · REDOVNIK

Sveti Franjo Marija od Camporossa

Spomendan
17. rujna
Razdoblje
19. stoljeće
Smrt
1866.

Život

Sveti Franjo Marija od Camporossa rođen je 27. prosinca 1804. godine u primorskom selu Camporosso u Liguriji, u zapadnom dijelu Genovskog zaljeva. Roditelji su mu bili Anselmo Croese i Maria Antonia rođena Garzo, skromni i pobožni poljodjelci. Na krštenju je primio ime Giovanni. Od rane mladosti pomagao je ocu u teškim težačkim poslovima i u čuvanju maloga obiteljskog stada. Kao dječak teško je obolio, no nakon što su ga roditelji odveli na zavjetno hodočašće u marijansko svetište u Laghetu pokraj Nice, zadobio je potpuno ozdravljenje. Od malena je pokazivao iznimnu samilost prema potrebitima, pa je jednom prigodom novu odjeću koju mu je otac tek kupio skinuo sa sebe i darovao siromašnom dječaku.

Privučen franjevačkim idealom siromaštva, 14. listopada 1822. godine stupio je kao trećoredac u samostan fratara konventualaca u Sestri Ponenteu, uzevši ime brat Antun. No, težeći za još strožim i skrovitijim životom, u jesen 1824. godine prešao je kapucinima u Voltriju, gdje je uzeo ime brat Franjo Marija. Godine 1825. primljen je u novicijat kapucinskoga samostana San Barnaba na brežuljcima Genove, gdje je položio prve redovničke zavjete kao brat laik, govoreći da u samostan dolazi biti obično teretno živinče za sve.

Nakon položenih zavjeta 1826. godine, premješten je u samostan Bezgrješnog Začeća u središtu Genove, nedaleko od lučke četvrti, gdje je ostao četrdeset godina, sve do svoje smrti. Nakon službe u kuhinji i bolnici, 1834. godine povjerena mu je služba sakupljača milostinje za potrebe samostana i siromaha, a 1840. postao je voditelj svih fratara skupljača. U početku su ga po gradskim ulicama često vrijeđali, psovali i gađali kamenjem, a on bi bačeno kamenje podigao s tla, poljubio ga i odgovarao praštanjem i blagoslovom. Postupno je njegova krotkost, nesebičnost i mudrost osvojila srca građana. Osobito se brinuo za siromašne obitelji lučkih radnika, pomoraca i iseljenika koji su polazili u Ameriku.

Sam prema sebi bio je iznimno strog; spavao je na golim daskama, hranio se ostacima tvrdoga kruha namočenog u toplu vodu, nosio grube i pokrpane haljine te je zimi i ljeti hodao bosih nogu. Narod Genove, dirnut njegovim svetačkim životom, prozvao ga je Sveti Otac. Sate i sate provodio je klečeći u tihoj molitvi pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Kada je u kolovozu 1866. godine Genovu pogodila strahovita epidemija kolere, brat Franjo Marija danonoćno je dvorio bolesnike i tješio umiruće. Ponudio je svoj život Gospodinu kao žrtvu pomirnicu kako bi pošast prestala. Ubrzo se i sam zarazio te je preminuo 17. rujna 1866. godine. Njegovom smrću epidemija je počela naglo jenjavati.

Čuda

Sveti Franjo Marija bio je poznat po nebrojenim milostima i uslišanjima još za života, a osobito nakon smrti. Za njegovu kanonizaciju Crkva je priznala čudesno ozdravljenje mlade radnice Terese Guido. Nakon teške nesreće na radu u srpnju 1945. godine, prst njezine ruke bio je potpuno smrskan i zahvaćen gangrenom te su liječnici zakazali hitnu amputaciju. Djevojka je u posljednji trenutak odbila operaciju i pošla u kapucinsku crkvu, gdje je položila ranjenu i zavijenu ruku na urnu s tijelom tadašnjeg blaženika. U tome trenutku bolovi su nestali, zavoji su skinuti, a prst i tkivo bili su posve obnovljeni i zdravi, što su liječnici posvjedočili kao potpuno neobjašnjivo naravnim zakonima.

Štovanje i zaštitništvo

Papa Lav XIII. uveo je postupak za njegovu beatifikaciju 1896. godine, a papa Pio XI. proglasio ga je časnim slugom Božjim 1922. te ga beatificirao 30. lipnja 1929. godine. Papa Ivan XXIII. svečano ga je kanonizirao 9. prosinca 1962. godine u bazilici svetoga Petra u Rimu.

Njegovo tijelo preneseno je 1911. godine s groblja Staglieno u crkvu Bezgrješnog Začeća u Genovi, gdje počiva u pokrajnjoj kapeli, a u neposrednoj blizini uređen je i muzej posvećen njegovu životu. U lučkom dijelu Genove podignut mu je i spomenik. Njegov se spomendan u Općem rimskom martirologiju slavi 17. rujna, a u kapucinskom redu 19. rujna. U umjetnosti se prikazuje kao visok, mršav redovnik u kapucinskom habitu, bosih nogu, s prosjačkom torbom preko ramena, nerijetko u pratnji dječaka sa škrjicom za milodare.

Isti dan, 17. rujna, slave se i