SVETICA · DJEVICA I CRKVENA NAUČITELJICA
Sveta Hildegarda iz Bingena
- Spomendan
- 17. rujna
- Razdoblje
- 12. stoljeće
- Smrt
- 1179.
Crkveni naučiteljiDjeviceOpći rimski kalendar
Među najštovanijima: Najštovaniji na engleskom području, Najštovaniji na njemačkom području, Najštovaniji na talijanskom području, Najštovaniji na španjolskom području, Najštovaniji na francuskom području, Najštovaniji na poljskom području, Najštovaniji na portugalskom području, Najštovaniji na slovenskom području
Život
Sveta Hildegarda rodila se 1098. godine u Bermersheimu u Njemačkoj u plemićkoj obitelji Hildeberta i Mehtilde. Od rođenja krhkoga zdravlja i često bolesna, u osmoj je godini povjerena na odgoj blaženoj Juti od Sponheima na brdu Disibodenberg. Ondje je naučila čitati latinske psalme za molitvu časoslova te je obukla benediktinski habit i položila redovničke zavjete. Nakon Jutine smrti 1136. godine Hildegarda je izabrana za glavaricu zajednice. Budući da je broj sestara naglo rastao, vođena Božjim nadahnućem preselila je zajednicu na Rupertsberg blizu Bingena na obali Rajne, gdje je podigla novi samostan, a kasnije je utemeljila i kćerinsku kuću u Eibingenu.
Već od najranijega djetinjstva primala je izvanredna mistična viđenja, no tek oko svoje četrdesete godine primila je izričit božanski nalog da zapiše sve što vidi i čuje. Njezina su viđenja podvrgnuta crkvenomu ispitivanju na sinodi u Trieru 1147. godine, gdje ih je papa Eugen III. na poticaj svetoga Bernarda iz Clairvauxa svečano priznao kao djelo Duha Svetoga. Iz njezina mističnog iskustva nastalo je monumentalno djelo Upoznaj putove Gospodnje (Scivias), u kojemu razmatra stvaranje, pad i otkupljenje čovjeka, Crkvu, svetu misu i posljednja vremena. Napisala je i Knjigu životnih zasluga (Liber vitae meritorum) te Knjigu božanskih djela (Liber divinorum operum), u kojima u svjetlu vjere motri cjelokupno stvorenje.
Bila je obdarena izvanrednim poznavanjem prirodnih znanosti, ljekovitoga bilja i medicine, o čemu je ostavila vrijedne spise Liber subtilitatum i Causae et curae, a skladala je i brojne liturgijske himne i pjesme sabrane u zbirci Symphonia. Zbog svoje mudrosti i proročkoga duha prozvana je Sibilom s Rajne. K njoj su po savjet hrlili pape, carevi, biskupi, svećenici i običan puk, a sama je poduzimala duga apostolska putovanja propovijedajući obraćenje po njemačkim katedralama. Posljednjih je mjeseci života podnijela teško iskušenje nepravedne crkvene zabrane bogoslužja jer je na samostanskom groblju pokopala pomirena mladića, no strpljivošću i pismima uspjela je dokazati istinu i ishoditi skidanje kazne. Sveto je preminula na Rupertsbergu 17. rujna 1179. godine.
Čuda
Sveti pisci njezina doba bilježe da su se po njezinoj usrdnoj molitvi događala mnoga čudesna ozdravljenja bolesnika, a njezin proročki dar omogućavao joj je pronicanje u skrivene tajne ljudskih srdaca i naviještanje budućih događaja Crkve.
Štovanje i zaštitništvo
Njezine se svete relikvije časte u župnoj crkvi u Eibingenu u Njemačkoj. Papa Benedikt XVI. proglasio ju je 7. listopada 2012. godine crkvenom naučiteljicom za cijelu opću Crkvu. Spomendan joj se slavi 17. rujna. Zaštitnica je prirodoslovaca, glazbenika i pisaca. U umjetnosti se prikazuje u benediktinskom habitu s perom u ruci dok prima nebesko svjetlo nadahnuća.
Isti dan, 17. rujna, slave se i
- Blaženi Sigismund Feliks Feliński, biskup 19. stoljeće
- Sveta Kolumba Kordopska, djevica i mučenica 9. stoljeće
- Sveti Emanuel Nguyễn Văn Triệu, prezbiter i mučenik 18. stoljeće
- Sveti Franjo Marija od Camporossa, redovnik 19. stoljeće
- Sveti Lambert od Maastrichta, biskup i mučenik 8. stoljeće
- Sveti Petar de Arbués, prezbiter i mučenik 15. stoljeće
- Sveti Reginald od Mélinaisa, pustinjak 12. stoljeće
- Sveti Robert Bellarmino, biskup i crkveni naučitelj 17. stoljeće
- Sveti Roding od Beaulieua, opat 7. stoljeće
- Sveti Satir od Milana, pravnik 4. stoljeće
- Blaženi Ivan Ventura Solsona, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Kerubin Testa, prezbiter 15. stoljeće
- Blaženi Sigismund Sajna, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Timotej Valero Pérez, prezbiter i mučenik 20. stoljeće