SVETAC · PREZBITER I PUSTINJAK
Sveti Bruno od Kölna
- Spomendan
- 6. listopada
- Razdoblje
- 12. stoljeće
- Smrt
- 1101.
Život
Sveti Bruno rodio se u Kölnu oko 1030. godine u plemićkoj obitelji Hartenfaust. Prvu naobrazbu stekao je u rodnome gradu pri kolegiju svetog Kuniberta, a potom je pošao u Reims, privučen slavom tamošnje biskupske škole. Ondje je dovršio klasične studije i s velikim žarom prionuo uz svete znanosti, ponajprije uz Sveto pismo i djela svetih otaca. Postao je iznimno učen i u ljudskim i u božanskim stvarima. Oko 1055. godine zaređen je za svećenika u Kölnu, no već ga je iduće godine biskup Gervazije pozvao natrag u Reims kako bi pomagao u vođenju škole. Godine 1057. Bruno je preuzeo vodstvo biskupske škole, službu koju je obavljao gotovo dva desetljeća s velikim ugledom. Među njegovim učenicima bio je i Odon de Châtillon, kasniji papa Urban II..
Godine 1075. imenovan je kancelarom crkve u Reimsu. Kada je biskupsku stolicu zaposjeo nedostojni Manaše de Gournai, Bruno se hrabro usprotivio njegovoj simoniji i nasilju. Na saboru u Autunu 1077. godine postigao je da se zli biskup suspendira, zbog čega je morao podnijeti progonstvo i gubitak imanja. Kada je biskup konačno svrgnut 1080. godine, kler i puk željeli su Bruna za svoga pastira, no on je imao sasvim drukčiji naum. Još 1077. godine, u razgovoru s dvojicom prijatelja kanonika, potaknut žarkom ljubavlju prema Bogu i čežnjom za nebeskim dobrima, zavjetovao se da će napustiti svijet i posvetiti se redovničkom životu.
Nakon kratkoga boravka kod svetog Roberta u Molesmeu, Bruno je sa šestoricom drugova potražio biskupa svetoga Huga u Grenobleu. Biskup ih je 1084. godine osobno odveo u divlju i nepristupačnu alpsku dolinu Chartreuse, okruženu vrletnim stijenama i snijegom. Tamo su podigli skromni samostan i započeli život u potpunoj osami, siromaštvu, trajnoj molitvi i prepisivanju knjiga, spojivši pustinjačku samoću s redovničkim zajedništvom. Tako je nastao kartuzijanski red.
Nakon šest godina mira, papa Urban II. pozvao je svoga nekadašnjeg učitelja u Rim kako bi mu pomogao u teškim potrebama Crkve i borbi protiv protupape. Bruno je poslušao, premda mu je srce krvarilo za samoćom. U Rimu je vjerno služio Papi, djelujući u skrovitosti kao pouzdan savjetnik za obnovu klera. Kada je oslobođena nadbiskupska stolica u Reggio Calabriji, željeli su ga postaviti za nadbiskupa, no Bruno je to odlučno odbio i izmolio dopuštenje da se ponovno povuče u pustinju.
S novim drugovima nastanio se u Kalabriji, u šumovitoj dolini biskupije Squillace. Tamo su podigli crkvicu i skromne kolibe. Normanski vojvoda Roger darovao im je zemlju i često pohodio svetoga pustinjaka tražeći njegove duhovne savjete. Tamo je izrastao samostan svetog Stjepana. Osjetivši da mu se bliži čas prijelaza u vječnost, Bruno je okupio braću i pred njima izrekao svečanu ispovijest katoličke vjere, osobito naglasivši vjeru u Presveto Trojstvo i stvarnu prisutnost Krista u Presvetoj Euharistiji. Preminuo je u Gospodinu 6. listopada 1101. godine. Ostavio je za sobom dragocjena tumačenja Psalama i poslanica svetoga Pavla.
Čuda
Gospodin je svoga vjernog slugu proslavio mnogim čudesima. Još za boravka u Alpama, na Brunovu je molitvu iz suhe stijene provreo izvor bistre vode za potrebe braće. Kada je grof Roger lovio po kalabrijskim šumama, njegovi su lovački psi nanjušili Brunovu nastambu, no umjesto da napadnu, mirno su polegli pred svetim slugom Božjim koji je bio uronjen u zanosnu molitvu. Poslije smrti svetoga Bruna na njegovu su se grobu u pustinjačkom groblju događala nebrojena čudesa ozdravljenja bolesnika, a nadasve čudesna oslobođenja opsjednutih od zlih duhova, koji su na zaziv njegova svetog imena napuštali mučene ljude.
Štovanje i zaštitništvo
Spomendan svetoga Bruna slavi se 6. listopada. Papa Lav X. odobrio je njegovo štovanje za kartuzijanski red 1514. godine, a papa Grgur XV. proširio ga je na čitavu Crkvu 1623. godine. Njegove relikvije počivaju u kartuziji svetog Stjepana u Kalabriji, kamo na Duhovski ponedjeljak i utorak hodočaste mnoštva vjernika noseći njegove moći u procesiji. Glavni je zaštitnik kartuzijanskoga reda i zaštitnik Kalabrije. Vjernici ga osobito zazivaju u duhovnim borbama i protiv napasti zloga duha. U ikonografiji se prikazuje s mrtvačkom lubanjom u ruci, s knjigom i križem, okrunjen sa sedam zvijezda ili sa svitkom na kojemu piše: »O Bonitas« (O Dobroto).
Isti dan, 6. listopada, slave se i
- Blažena Marija Ruža Durocher, djevica 19. stoljeće
- Blaženi Adalbero od Würzburga, biskup 11. stoljeće
- Blaženi Izidor od svetog Josipa De Loor, redovnik 20. stoljeće
- Sveta Fides (Vjera) iz Agena, djevica i mučenica 4. stoljeće
- Sveta Marija Franciska od Rana Isusovih Gallo, djevica 18. stoljeće
- Sveti Artald od Belleya, biskup 13. stoljeće
- Sveti Franjo Trần Văn Trung, mučenik 19. stoljeće
- Sveti Ivij (Ywi), đakon i monah 7. stoljeće
- Sveti Magno od Oderza, biskup 7. stoljeće
- Sveti Pardulf od Guéreta, opat 8. stoljeće
- Sveti Renato od Sorrenta, biskup 5. stoljeće
- Sveti Roman od Auxerrea, biskup 6. stoljeće
- Sveti Sagar Laodicejski, biskup i mučenik 2. stoljeće
- Blaženi Franjo Hunot, prezbiter i mučenik 18. stoljeće
- Sveti Ivan Stranac (Ksenos), redovnik 11. stoljeće