SVETAC · OPAT
Sveti Hugo od Clunyja
- Spomendan
- 29. travnja
- Razdoblje
- 12. stoljeće
- Smrt
- 1109.
Život
Sveti Hugo od Clunyja rodio se 1024. godine u Semuru u Burgundiji, kao najstariji sin grofa Dalmacija i majke Aremberge iz ugledne plemićke kuće Vergy. Otac ga je namijenio viteškom pozivu i upravljanju obiteljskim posjedima, no majka je, potaknuta viđenjem jednoga pobožnog svećenika, željela da se posveti Bogu. Zbog dječakove očite sklonosti molitvi i odbojnosti prema ratničkim vještinama, otac ga je povjerio prastricu Hugu, biskupu Auxerrea, pod čijim je okriljem stekao temeljnu naobrazbu u samostanskoj školi svetog Marcela. S četrnaest godina stupio je u novicijat u Clunyju, gdje je pokazao toliku revnost da mu je dopušteno položiti redovničke zavjete već iduće godine. Zahvaljujući povlasticama reda zaređen je za đakona s osamnaest, a za svećenika s dvadeset godina. Zbog izvanredne stege i dara mudrog upravljanja ubrzo je imenovan velikim priorom te je vodio samostan u odsutnosti opata. Nakon smrti svetoga Odilona, Hugo je 1049. godine jednoglasno izabran za opata Clunyja te svečano ustoličen na blagdan Katedre svetoga Petra u Antiohiji.
Kao opat vodio je Cluny punih šezdeset i jednu godinu, postavši neumorni branitelj crkvene slobode i obnove. U vremenu obilježenom laičkom investiturom, simonijom i opadanjem ćudoređa, Hugo je bio nerazdvojan suradnik i oslonac papama, osobito svome prijatelju svetom Grguru VII.. Samostan Cluny, izravno podložan Svetoj Stolici, pod njegovim je vodstvom postao snažno središte obnove zapadnoga kršćanstva. Hugo je osnivao nove samostane diljem Francuske, Njemačke, Španjolske, Italije i Engleske, oslobađajući crkvene ustanove od samovolje svjetovnih velikaša. Već 1049. godine na saboru u Reimsu energično je istupio protiv crkvenih zloporaba, a papa Lav IX. poveo ga je u Rim na sinodu koja je osudila zablude Berengarija i učvrstila stegu klera.
Njegov je diplomatski i duhovni ugled bio toliki da su ga pape redovito slale u najosjetljivija poslanstva. Papa Stjepan IX. umro je na njegovim rukama u Firenci, a pod papom Nikolom II. sudjelovao je na saboru koji je donio znameniti dekret o izboru papa. U Španjolskoj je, uz potporu kralja Alfonsa VI., uveo rimski obred umjesto mozarapskoga. Kada je izbio sukob između cara Henrika IV. i pape Grgura VII., Hugo je 1077. godine u Canossi, zajedno s groficom Matildom, posredovao pri povijesnom izmirenju cara s crkvenim poglavarom. Car Henrik Crni tražio je od Huga da bude krsni kum njegovu sinu, a pape Urban II. i Paskal II. ponikli su upravo iz redova njegovih monaha u Clunyju. Na saboru u Clermontu 1095. godine pružio je golemu pomoć pri sastavljanju i proglašenju saborskih odluka.
Iscrpljen godinama i neumornim radom, Hugo je u proljeće 1109. godine osjetio dolazak smrti. Primio je svete sakramente, okupio duhovne sinove, udijelio im poljubac mira i posljednji blagoslov. Zatražio je da ga prenesu u kapelu Blažene Djevice Marije, položio se na pod posut pepelom i u pokorničkom odijelu predao dušu Stvoritelju na uskrsni ponedjeljak, 28. travnja 1109. godine.
Čuda
Sveti Hugo odlikovao se darom duhovnoga gledanja i molitvenoga posredovanja još za zemaljskoga života. Car Henrik Crni u svojim je pismima javno posvjedočio da svoje ozdravljenje od teške bolesti i rođenje sina duguje upravo žarkoj molitvi opata Huga. Na njegovu grobu u crkvi u Clunyju ubrzo su se počela događati brojna čudesa: bolesnici su nalazili zdravlje, a nevoljnici utjehu. Glas o tim znamenjima potaknuo je papu Gelazija II. da 1119. godine osobno pođe na hodočašće k njegovu grobu.
Štovanje i zaštitništvo
Spomendan svetoga Huga slavi se 29. travnja. Papa Kalist II. proglasio ga je svetim 6. siječnja 1120. godine. Njegove su relikvije 1220. godine svečano prenesene u skupocjenu škrinju na poticaj pape Honorija III., no u nasilju hugenota 1575. godine svetište je opustošeno, a sačuvao se samo manji dio njegovih moći. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u crnom benediktinskom habitu, s opatskim štapom, modelom velebne samostanske crkve ili kako drži pismo izmirenja pred papom i carem. Zaštitnik je samostanskoga reda i svih koji teže crkvenoj obnovi i miru.
Isti dan, 29. travnja, slave se i
- Sveta Katarina Sijenska, djevica i crkvena naučiteljica 14. stoljeće
- Sveti Ahard od Saint-Victora, biskup 12. stoljeće
- Sveti Antun Kim Sŏng-u, mučenik 19. stoljeće
- Sveti Sever od Napulja, biskup 4. stoljeće
- Sveti Tihik, učenik apostolski 1. stoljeće
- Sveti Torpet iz Pise, mučenik 1. stoljeće