SVETAC · BISKUP
Sveti Hugo od Lincolna
- Spomendan
- 17. studenoga
- Razdoblje
- 12. stoljeće
- Smrt
- 1200.
Život
Sveti Hugo rodio se oko 1135. godine u dvorcu Avalon blizu Pontcharre u Burgundiji, kao sin plemića Vilima Avalonskog i majke Ane. Nakon majčine smrti otac se povukao u samostan augustinskih kanonika u Villard-Benoîtu blizu Grenoblea, povevši sa sobom i mladoga Hugu. Hugo je rano prigrlio redovnički život te je u devetnaestoj godini zaređen za đakona. Oko 1159. godine poslan je kao prior u ovisnu kuću Saint-Maximin blizu Avalona, gdje je revno propovijedao i vršio pastoralne dužnosti.
Čeznući za potpunim kontemplativnim životom u samoći, posjetio je Veliku kartuziju (Grande Chartreuse). Premda ga je nadređeni iz Villard-Benoîta pokušao odvratiti prisilnim obećanjem, Hugo je spoznao da taj nepromišljeni zavjet nije obvezujući te je oko 1160. godine stupio u novicijat Velike kartuzije. Nakon polaganja zavjeta povjerena mu je briga za starog i bolesnog redovnika koji ga je pripremio za svećeništvo, a za svećenika je zaređen u tridesetoj godini. Deset je godina obnašao zahtjevnu službu prokuratora Velike kartuzije.
Godine 1180. na poziv engleskoga kralja Henrika II. odlazi u Englesku kako bi postao priorom Withama u Somersetu, prve kartuzije na engleskom tlu, koju je kralj utemeljio kao pokoru za ubojstvo svetog Tome Becketa. Hugo je s velikim naporom podigao samostan prema uzoru na Veliku kartuziju, zahtijevajući pritom od kralja punu odštetu za sve siromašne kmetove koji su morali biti preseljeni s tog posjeda. Henrik II. stekao je prema njemu golemo poštovanje i često ga posjećivao, a sveti ga je prior neustrašivo prekoravao zbog miješanja u crkvene poslove i ostavljanja biskupskih stolica praznima radi prisvajanja prihoda.
U svibnju 1186. kanonici u Lincolnu izabrali su Hugu za biskupa na kraljev prijedlog, no on je odbio izbor jer nije bio slobodan. Tek nakon što je proveden zakonit kanonski izbor u Lincolnu i nakon što je stiglo dopuštenje priora Velike kartuzije, Hugo je pristao te je posvećen za biskupa 21. rujna 1186. godine u Westminsterskoj opatiji, a ustoličen u katedrali u Lincolnu 29. rujna. Odmah je započeo obnovu biskupije: ekskomunicirao je kraljeva glavnog šumara zbog zlostavljanja puka, odbio postaviti kraljevog dvorjanina na crkvenu službu te je svojom duhovitošću i postojanošću izmirio razljućenoga monarha. Istaknuo se iznimnim milosrđem prema siromasima, a gubavce je njegovao vlastitim rukama. Redovito je obavljao kanonske vizitacije, bdio nad dostojanstvom klera i jednom godišnje se povlačio u Witham na tihu molitvu.
Neustrašivo je branio Židove u Lincolnu i drugim mjestima od progona i napada svjetine na početku vladavine Rikarda I. Lavljeg Srca. Kada je nadbiskup Hubert 1198. u Oxfordu zatražio novac i vitezove za kraljeve ratove u tuđini, Hugo je to odlučno odbio, istaknuvši da Crkva u Engleskoj nije dužna financirati ratove izvan kraljevstva. Suočio se s kraljem Rikardom u Normandiji te ga je hrabro prekorio zbog nevjere i nasrtaja na crkvena prava, zadobivši kraljevo divljenje.
Nakon potresa 1185. godine Hugo je započeo veličanstvenu obnovu katedrale u Lincolnu, izgradivši kor u ranoengleskom šiljastom stilu. U ljeto 1200. godine pohodio je Veliku kartuziju, a pri povratku u Englesku obolio je od teške groznice. Preminuo je u Londonu 16. studenoga 1200. godine. Na sprovodu u Lincolnu sam je kralj Ivan Bez Zemlje pomogao nositi njegov lijes.
Čuda
Tijekom njegova biskupskog služenja na posjedu u Stowu zbližio se s divljim bijelim labudom koji se privezao uz svetoga biskupa, hranio se iz njegove ruke i vjerno čuvao njegovu postelju dok je spavao, tjerajući svakoga tko bi se približio. Brojna su se čudesna ozdravljenja i uslišanja dogodila na njegovu grobu, kamo su hrlili bolesnici i nevoljnici iz cijele Engleske.
Štovanje i zaštitništvo
Papa Honorije III. proglasio ga je svetim 1220. godine. Njegove su relikvije 1280. godine svečano prenesene u raskošno zlatno svetište u južnom transeptu katedrale u Lincolnu, koja je postala najslavnije hodočasničko mjesto sjeverne Engleske. Spomendan mu se slavi 17. studenoga. U kartuzijanskom redu štuje se odmah iza svetog Brune. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u biskupskom ili kartuzijanskom ruhu s bijelim labudom uza se. Zaštitnik je bolesnika, gubavaca i graditelja.
Isti dan, 17. studenoga, slave se i
- Blažena Salomea Poljska, kraljica i redovnica 13. stoljeće
- Blaženi Jozafat Kocylovs'kyj, biskup i mučenik 20. stoljeće
- Sveta Elizabeta Ugarska, kneginja 13. stoljeće
- Sveta Gertruda Velika, djevica 14. stoljeće
- Sveta Hilda od Whitbyja, opatica 7. stoljeće
- Sveti Acisclo Kordopski, mučenik 4. stoljeće
- Sveti Anijan od Orléansa, biskup 5. stoljeće
- Sveti Florin iz Ramoscha, prezbiter 9. stoljeće
- Sveti Grgur od Toursa, biskup 6. stoljeće
- Sveti Ivan del Castillo, prezbiter i mučenik 17. stoljeće
- Sveti Namacije od Viennea, biskup 6. stoljeće
- Blaženi Lup Sebastijan Hunot, prezbiter i mučenik 18. stoljeće
- Sveti Alfej i Zahej Cezarejski, mučenici 4. stoljeće
- Sveti Grgur Neocezarejski (Čudotvorac), biskup 6. stoljeće
- Sveti Hugo od Noare, opat 12. stoljeće
- Sveti Jordan Ansalone i Toma Hioji Rokuzayemon Nishi, prezbiteri i mučenici 17. stoljeće
- Sveti Lazar Ikonopisac, monah 8. stoljeće