Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 12. stoljeće › Životopisi › Sveti Ivo od Chartresa

Sveti Ivo od Chartresa
Klikni za povećanje
×
Sveti Ivo od Chartresa
Sveti Ivo od Chartresa. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · BISKUP

Sveti Ivo od Chartresa

Spomendan
23. prosinca
Razdoblje
12. stoljeće
Smrt
1116.

Život

Sveti Ivo od Chartresa rodio se oko 1040. godine u plemićkoj obitelji u blizini Beauvaisa u Francuskoj. Nakon početnih studija u Parizu, pošao je u glasovitu normansku opatiju Bec, privučen učenošću velikoga učitelja Lanfranca. Ondje je studirao zajedno sa svetim Anselmom Canterburyjskim, razvijajući duboku pobožnost, bistrinu duha i iznimno poznavanje svetih znanosti i crkvenoga prava.

Oko 1080. godine, na molbu svoga biskupa, postao je prior regularnih kanonika svetoga Kventina u Beauvaisu. Ivo je obnovio redovnički život kanonika, uspostavio strogu stegu i stvorio od te zajednice uzorno duhovno i obrazovno središte. Kada je biskup Geoffroy u Chartresu svrgnut zbog teškoga grijeha simonije, Ivo je 1090. godine izabran i postavljen za biskupa Chartresa. Njegovo biskupsko služenje trajalo je četvrt stoljeća i bilo je ispunjeno neumornim radom za dobro Crkve. Uveo je novi polet u katedralnu školu u Chartresu, koja je pod njegovom upravom postala jedno od najuglednijih europskih učilišta.

Kao istinski pastir, Ivo je neustrašivo branio Božji zakon i svetost kršćanskoga braka. Kada je francuski kralj Filip I. odlučio napustiti svoju zakonitu suprugu Bertu kako bi se oženio Bertradom od Anjoua, sveti mu se biskup otvoreno i odlučno usprotivio. Zbog te nepokolebljive vjernosti Evanđelju bio je utamničen, no nikakve ga prijetnje nisu mogle pokolebati u obrani istine.

U velikom povijesnom sukobu oko laičke investiture između papinstva i svjetovnih vladara, Ivo je odigrao presudnu pomirbenu ulogu. Kao izvrstan pravnik i teolog, svojim je spisima i pismima jasno razlikovao duhovnu vlast, koju biskup prima od Crkve predajom prstena i štapa, od svjetovnih dobara i povlastica koje ovise o vladaru. Time je udario čvrste temelje za sporazum koji će kasnije biti potvrđen Wormskim konkordatom. Njegova djela crkvenoga prava, ponajprije zbirke »Decretum« i »Panormia«, te čuveni uvod »Prologus«, unijela su sklad među prividno proturječne tekstove crkvenih otaca i sabora, postavši temelj za kasniji razvoj crkvenoga pravosuđa. Ostavio je i bogatu zbirku od gotovo tristo pisama te dvadeset i pet propovijedi koje svjedoče o njegovoj dubokoj vjeri i pastoralnoj mudrosti. Preminuo je u Gospodinu 23. prosinca 1115. godine u Chartresu.

Čuda

Svetoga Iva od Chartresa krasio je dar nadnaravne mudrosti i duhovnoga razlikovanja. Predaja svjedoči da su se po njegovoj usrdnoj molitvi događala čudesna smirenja razdora među velikašima i obiteljima, kada su sve ljudske nade bile iscrpljene. Vjerni puk pamtio je da je u trenucima gladi u njegovoj biskupiji zrnje u katedralnim žitnicama bivalo čudesno sačuvano i dostatno za prehranu najsiromašnijih. Nakon njegova preminuća na njegovu su se grobu u Chartresu događala uslišanja i ozdravljenja onih koji su se s vjerom utjecali njegovu zagovoru.

Štovanje i zaštitništvo

Spomendan svetoga Iva u Rimokatoličkoj Crkvi slavi se 23. prosinca, a u pojedinim se kalendarima spominje i 20. svibnja. Njegove su se relikvije stoljećima s velikim poštovanjem čuvale u crkvi svetoga Ivana u Chartresu. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u biskupskom ornatu, držeći knjigu crkvenih kanona i pero, ponekad s okovima uz noge kao znak njegova utamničenja zbog obrane svetosti braka. Zaštitnik je kanonika, crkvenih pravnika, teologa i sudaca.

Isti dan, 23. prosinca, slave se i