SVETICA · KNEGINJA
Sveta Elizabeta Ugarska
- Spomendan
- 17. studenoga
- Razdoblje
- 13. stoljeće
- Smrt
- 1231.
Opći rimski kalendarKraljevi, kraljice i vladari
Među najštovanijima: Najštovaniji na njemačkom području, Najštovaniji na francuskom području, Najštovaniji na slovenskom području
Život
Sveta Elizabeta Ugarska rodila se 7. srpnja 1207. godine kao kći ugarskoga kralja Andrije II. i kraljice Gertrude od Andechs-Merana. Prema predaji rođena je u kraljevskoj utvrdi Sárospatak ili u Požunu (današnjoj Bratislavi). Preko majčina roda bila je nećakinja svete Hedvige Šleske. Već u svojoj četvrtoj godini, u skladu s tadašnjim običajima sklapanja mira i saveza među kršćanskim vladarima, bila je zaručena za Hermana, najstarijega sina tirinškoga zemaljskog grofa Hermana I. Mala je kraljevna potom poslana u Njemačku, na raskošni tirinški dvor u utvrdu Wartburg kod Eisenacha, gdje je odgajana pod majčinskom skrbi grofice Sofije.
Iako je odrastala usred dvorske vreve, viteških turnira i pjesničkih svečanosti, Elizabeta je od najranijega djetinjstva pokazivala rijetku sklonost prema molitvi, tišini, pomaganju siromasima i malim djelima pokore. Nakon što je njezin zaručnik Herman iznenada umro 1216. godine, zaručena je za njegova mlađega brata Ludovika. Vjenčali su se 1221. godine, kada je Elizabeti bilo četrnaest, a Ludoviku dvadeset i jedna godina. Njihov je brak bio ispunjen dubokom kršćanskom ljubavlju, uzajamnim poštovanjem i vjernošću. Pobožni grof Ludovik, kojega je narod zbog njegove pravednosti prozvao svetim, podupirao je suprugu u njezinim noćnim molitvama, strogim postovima i nebrojenim djelima milosrđa. U braku su dobili troje djece: Hermana, Sofiju i Gertrudu, koja je kasnije postala opatica i blaženica u samostanu Altenberg.
Kada su 1223. godine u Njemačku stigli prvi sinovi svetoga Franje Asiškoga, Elizabeta je svim srcem prigrlila njihovu duhovnost te je postala jedna od prvih članica Franjevačkoga trećeg reda. Njezinim zauzimanjem podignut je franjevački samostan u Eisenachu. U proljeće 1226. godine, dok je njezin muž bio u Italiji, Tirinsku su pogodile strašna glad, poplave i pošast kuge. Elizabeta je preuzela upravu nad zemljom i otvorila sve grofovske žitnice, hraneći svakodnevno i do devet stotina gladnih siromaha. Podno utvrde Wartburg sagradila je bolnicu s dvadeset i osam ležajeva gdje je vlastitim rukama prala, hranila i njegovala najteže bolesnike.
Njezin se život stubokom promijenio u jesen 1227. godine kada je primila vijest da je njezin voljeni suprug Ludovik, krenuvši u križarski pohod s carem Fridrikom II., preminuo od kuge u Otrantu u južnoj Italiji. Pogođena teškom tugom, mlada udovica od dvadeset godina uskliknula je: »Svijet je sada sa svim svojim radostima mrtav za mene!« Suočena s nerazumijevanjem okoline i vođena željom da dosljedno ispuni evanđeoski poziv, napustila je dvorski život u Wartburgu. Pod strogim duhovnim vodstvom propovjednika Konrada iz Marburga, položila je zavjet poslušnosti i potpunoga odricanja od svijeta. Sačuvala je samo svoj miraz, kojim je u Marburgu podigla bolnicu u čast svetoga Franje Asiškoga. Ondje je obukla sivu haljinu trećoredice i posvetila se služenju bolesnima i odbačenima sve do iznemoglosti. Sveta je kneginja preminula u Marburgu 17. studenoga 1231. godine, navršivši tek dvadeset i četiri godine života.
Čuda
Predaja bilježi glasovito čudo s ružama, koje je postalo trajni ures njezina životopisa: dok je jednoga dana krišom nosila kruh u pregači siromasima, na putu ju je presreo suprug i upitao što to nosi; kada je rastvorila pregaču, kruh se pred njegovim očima čudesno pretvorio u svježe, mirisne ruže. Tijekom procesa kanonizacije posvjedočena su brojna čudesa po njezinu zagovoru, među kojima i tri uskrsnuća mrtvih: jednoga utopljenog mladića i dvoje djece, kao i brojna ozdravljenja slijepih, hromih i gubavih bolesnika.
Štovanje i zaštitništvo
Svetom ju je svečano proglasio papa Grgur IX. u Perugiji na blagdan Duhova, 27. svibnja 1235. godine. Njezino tijelo položeno je u veličanstvenu crkvu svete Elizabete u Marburgu, koja je postala jedno od glavnih hodočasničkih odredišta srednjovjekovne Europe. U Rimskom martirologiju njezin se liturgijski spomendan slavi 17. studenoga. Sveta Elizabeta je uz svetoga Ljudevita glavna nebeska zaštitnica Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS) i Trećega samostanskog reda svetoga Franje (TOR). Glavna je zaštitnica kršćanskoga Caritasa, bolnica, njegovateljica, pekara, udovica i prognanika, a uz svetoga Jurja i zaštitnica Teutonskoga viteškog reda. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u kraljevskom ruhu s krunom na glavi ili u skromnoj haljini trećoredice, držeći u pregači ruže ili dijeleći kruh i milostinju siromasima i bolesnicima.
Isti dan, 17. studenoga, slave se i
- Blažena Salomea Poljska, kraljica i redovnica 13. stoljeće
- Blaženi Jozafat Kocylovs'kyj, biskup i mučenik 20. stoljeće
- Sveta Gertruda Velika, djevica 14. stoljeće
- Sveta Hilda od Whitbyja, opatica 7. stoljeće
- Sveti Acisclo Kordopski, mučenik 4. stoljeće
- Sveti Anijan od Orléansa, biskup 5. stoljeće
- Sveti Florin iz Ramoscha, prezbiter 9. stoljeće
- Sveti Grgur od Toursa, biskup 6. stoljeće
- Sveti Hugo od Lincolna, biskup 12. stoljeće
- Sveti Ivan del Castillo, prezbiter i mučenik 17. stoljeće
- Sveti Namacije od Viennea, biskup 6. stoljeće
- Blaženi Lup Sebastijan Hunot, prezbiter i mučenik 18. stoljeće
- Sveti Alfej i Zahej Cezarejski, mučenici 4. stoljeće
- Sveti Grgur Neocezarejski (Čudotvorac), biskup 6. stoljeće
- Sveti Hugo od Noare, opat 12. stoljeće
- Sveti Jordan Ansalone i Toma Hioji Rokuzayemon Nishi, prezbiteri i mučenici 17. stoljeće
- Sveti Lazar Ikonopisac, monah 8. stoljeće