Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 13. stoljeće › Životopisi › Sveti Feliks od Valoisa

Sveti Feliks od Valoisa
Klikni za povećanje
×
Sveti Feliks od Valoisa
Sveti Feliks od Valoisa. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · PUSTINJAK

Sveti Feliks od Valoisa

Spomendan
4. studenoga
Razdoblje
13. stoljeće
Smrt
1212.

Život

Sveti Feliks od Valoisa rodio se u travnju 1127. godine u Francuskoj. Prema drevnoj predaji potjecao je iz visokoga plemstva pokrajine Valois te je od rane mladosti primio uzoran kršćanski odgoj, a obrazovao se pod utjecajem cistercitske duhovnosti u opatiji Clairvaux pod vodstvom svetoga Bernarda. Privučen ljubavlju prema Kristu patniku, odrekao se svih svjetovnih časti, nasljedstva i plemićkih povlastica te se povukao u potpunu pustinjačku samoću u gustim šumama biskupije Meaux, na mjestu zvanom Cerfroid pokraj Brumtza. Ondje je desetljećima živio u strogoj pokori, šutnji i neprestanoj molitvi.

U njegovu samotište oko 1197. godine došao je mladi svećenik i teolog sveti Ivan de Matha, koji je tražio iskusnog duhovnog učitelja kako bi proveo u djelo Božje nadahnuće o utemeljenju novoga redovničkog reda posvećenoga otkupu kršćanskih zarobljenika iz maurskoga ropstva. Iako je Feliks tada već bio u sedamdesetim godinama života, spremno je prepoznao Božji prst u Ivanovim riječima te mu ponudio svoju svesrdnu pomoć. U zimsko doba 1198. godine obojica su pošla pješice u Rim pred papu Inocenta III. kako bi zatražili potvrdu svoga nauma. Papa ih je primio s velikom naklonošću, a nakon pažljiva razmatranja i molitve, 17. prosinca 1198. godine svečano je potvrdio Red Presvetoga Trojstva za otkup zarobljenika, poznat kao trinitarci.

Vrativši se u Francusku, Feliks je s velikim žarom počeo podizati samostane novoga reda. Plemenita Margareta od Bloisa darovala im je šumu u Cerfroidu gdje je Feliks godinama boravio kao pustinjak, pa je ondje podignut glasoviti samostan Cerfroid koji je postao matica cijeloga reda. Dok je Ivan de Matha putovao u Rim i na Sredozemlje otkupljivati zarobljenike, Feliks je kao mudri starac ostao u Francuskoj upravljati zajednicama i širiti red. Uz pomoć francuskoga kralja Filipa Augusta utemeljio je u Parizu poznati samostan uz crkvu svetog Maturina. Zahvaljujući njegovu neumornom radu i svetosti, red se u kratkom vremenu proširio Europom, donoseći slobodu tisućama zarobljenih kršćana. Sveti Feliks preminuo je među svojom redovničkom braćom u samostanu Cerfroid 4. studenoga 1212. godine, u dubokoj starosti od osamdeset i pet godina.

Čuda

Predaja reda trinitaraca bilježi čudesno viđenje koje su doživjeli sveti Feliks i sveti Ivan de Matha dok su razmatrali Božju volju u šumskoj tišini Cerfroida. Uz obližnji izvor vode ukazao im se snježnobijeli jelen koji je među svojim rogovima nosio svijetli crveno-plavi križ. To je viđenje shvaćeno kao nebeska potvrda njihova poslanja, a boje križa postale su prepoznatljiv znak i obilježje na bijelom habitu redovnika trinitaraca.

Štovanje i zaštitništvo

Štovanje svetoga Feliksa od Valoisa započelo je odmah nakon njegove smrti u biskupiji Meaux i unutar reda trinitaraca, a prema tradiciji reda svetim ga je proglasio papa Urban IV. 1262. godine. Papa Aleksandar VII. svečano je 1666. godine potvrdio njegovo štovanje na temelju pradavnoga kulta, a papa Inocent XI. unio ga je u Rimski martirologij. Njegov liturgijski spomendan slavi se 4. studenoga, na dan njegova preminuća. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u bijelom trinitarskom habitu s crveno-plavim križem na prsima, često uz bijelog jelena s križem među rogovima ili okružen oslobođenim kršćanskim zarobljenicima s pokidanim lancima u rukama.

Isti dan, 4. studenoga, slave se i