SVETICA · PUSTINJAKINJA
Sveta Ida od Toggenburga
- Spomendan
- 3. studenoga
- Razdoblje
- 13. stoljeće
- Smrt
- 1226.
Život
Sveta Ida od Toggenburga rodila se oko 1140. godine u uglednoj i plemenitoj obitelji grofova od Kirchberga pokraj Ulma. Odgajana u kršćanskoj pobožnosti i krepostima, stupila je u brak s grofom od Toggenburga u Švicarskoj. Kao kneginja i gospodarica dvorca živjela je uzornim životom, posvećena molitvi, bračnoj vjernosti i ublažavanju nevolja siromaha koji su dolazili na vrata utvrde.
Međutim, njezin je miran i bogobojazan život bio prekinut teškim iskušenjem. Prema predaji, jednoga dana ptica grabljivica, crni gavran, odnijela je s prozora njezin vjenčani prsten. Prsten je u šumskom gnijezdu pronašao jedan mladi lovac i stavio ga na svoju ruku. Kada je grof ugledao prsten svoje supruge kod lovca, u njemu je planula slijepa, nepravedna ljubomora. Bez razmišljanja i ispitivanja istine, optužio je nedužnu Idu za nevjeru; lovca je dao pogubiti, a svoju svetu i pobožnu suprugu u divljem bijesu bacio kroz prozor visoke utvrde u duboki ponor.
No Gospodin, koji je čuvar nedužnih i pravednih, na čudesan je način sačuvao Idin život pri padu preko oštrih stijena. Doživjevši u tome Božji zahvat i spoznavši nestalnost i prolaznost zemaljskih časti i ljudskih oslonaca, Ida je odlučila svoj život u cjelini posvetiti jedino Bogu. Sklonila se u gustu šumu i nastanila u jednoj zabačenoj pećini kao pustinjakinja. Ondje je godinama provodila dane u neprestanoj molitvi, postu i razmatranju nebeskih stvarnosti, hraneći se šumskim biljem i korijenjem.
Nakon dužega vremena njezino je boravište slučajno otkrio jedan lovac te je glas o njezinu preživljavanju stigao do grofa. Spoznavši cjelovitu istinu o prstenu i svojoj strašnoj zabludi, grof se duboko pokajao, potražio svoju ženu u šumskoj samoći te je na koljenima molio za oproštenje, zaklinjući je da se vrati u dvorac. Ida mu je od srca oprostila u duhu kršćanskoga milosrđa, ali je odlučno odbila povratak u dvorac i svjetovni stalež jer je njezino srce već pripadalo Kristu zaručniku. Ganuti i pokajani muž tada joj je u mjestu Au, u neposrednoj blizini benediktinske opatije Fischingen, dao podići malu pustinjačku ćeliju. U toj samostanskoj klauzuri i potpunoj samoći sveta je Ida provela preostale godine svoga zemaljskog hoda u najstrožoj stegi, šutnji i neprestanom klanjanju pred Bogom. Okružena glasom svetosti, blago je preminula u Gospodinu oko 1226. godine.
Čuda
Predaja bilježi čudesno Božje posredovanje kojim je sveta Ida ostala neozlijeđena pri padu s visoke hridi dvorca, sačuvana netaknuta u ponoru zahvaljujući svojoj anđeoskoj nedužnosti i vjeri. Dok je živjela u šumskoj pustinji i odlazila na svetu misu u samostansku crkvu u Fischingenu, pred njom je, kako kaže tradicija, često koračao pitomi jelen čiji su rogovi sjali nebeskim sjajem, pokazujući joj put kroz neprohodne šumske gudure i tminu. Brojna su se ozdravljenja i čudesna uslišanja događala i na njezinu grobu po njezinu zagovoru.
Štovanje i zaštitništvo
Sveta Ida osobito se časti u Švicarskoj, ponajprije u opatiji Fischingen i u cijeloj biskupiji Konstanz, gdje je papa Benedikt XIII. 1724. godine službeno potvrdio njezino liturgijsko štovanje. U samostanu Fischingen podignut joj je velebni kameni grobni spomenik koji je stoljećima privlačio brojne hodočasnike. U blizini se nalazi i poznato hodočasničko mjesto Iddaburg, podignuto na mjestu nekadašnje utvrde grofova Toggenburg. Rimski martirologij slavi njezin spomendan 3. studenoga. U kršćanskoj ikonografiji prikazuje se kao redovnica ili pustinjakinja uz gavrana s prstenom u kljunu ili uz jelena sa svijetlećim rogovima. Vjernici u Švicarskoj i južnoj Njemačkoj zazivaju je kao moćnu zagovornicu u obiteljskim tjeskobama, klevetama i nepravednim optužbama, a u narodu se časti i kao zaštitnica zalutale stoke.
Isti dan, 3. studenoga, slave se i
- Blažena Alpaida od Cudota, djevica i pustinjakinja 13. stoljeće
- Sveta Silvija Rimska, majka svetog Grgura Velikoga 6. stoljeće
- Sveti Berard od Marsija, biskup 12. stoljeće
- Sveti Ermengaud od Urgella, biskup 11. stoljeće
- Sveti Gwenhael od Landévenneca, opat 6. stoljeće
- Sveti Libertin od Agrigenta, biskup i mučenik 2. stoljeće
- Sveti Martin de Porres, redovnik 17. stoljeće
- Sveti Papul, mučenik 3. stoljeće
- Sveti Pirmin od Reichenaua, biskup i opat 8. stoljeće
- Blaženi Šimun Balacchi, redovnik 14. stoljeće
- Sveta Odrada od Balena, djevica 11. stoljeće
- Sveti German, Teofil i Ćiril, mučenici 4. stoljeće
- Sveti Joanikije Veliki, redovnik 9. stoljeće
- Sveti Petar Franjo Néron, prezbiter i mučenik 19. stoljeće
- Sveti Valentin, prezbiter, i Hilarije, đakon, mučenici 4. stoljeće