Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 17. stoljeće › Životopisi › Sveti Martin de Porres

Sveti Martin de Porres
Klikni za povećanje
×
Sveti Martin de Porres
Sveti Martin de Porres. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · REDOVNIK

Sveti Martin de Porres

Spomendan
3. studenoga
Razdoblje
17. stoljeće
Smrt
1639.

Život

Sveti Martin de Porres rođen je 9. prosinca 1579. godine u Limi, u potkraljevstvu Peruu, a kršten je u crkvi svetoga Sebastijana na istom krsnom studencu kao i sveta Ruža Limska. Bio je nezakoniti sin španjolskoga plemića i viteza don Juana de Porrasa de Mirande i Ane Velázquez, oslobođene crnkinje afričkoga podrijetla. Zbog siromaštva i staleških razlika otac se nije mogao vjenčati s Anom, a nakon rođenja Martinove sestre Ivane napustio je obitelj. Majka se mukotrpno brinula za djecu perući rublje, a mali je Martin odrastao u teškoj oskudici i preziru društva zbog svojega miješanoga podrijetla. Kasnije ga je otac ipak zakonski priznao, omogućivši mu kratko osnovno školovanje. U dobi od dvanaest godina Martin je počeo raditi kao brijački pomoćnik, gdje je naučio i osnove ranarničke vještine, kirurgije i travarstva, što ga je učinilo vrsnim njegovateljem bolesnika.

U dobi od petnaest godina, 1594. godine, Martin je zatražio prijem u samostan Presvetoga Ružarija Reda propovjednika (dominikanaca) u Limi. Budući da su tadašnji zakoni branili potomcima domorodaca i crnaca punopravno članstvo u redovima, primljen je kao dragovoljni poslužitelj, preuzimajući najponiznije poslove u samostanu: čistio je podove, prao rublje, radio u kuhinji i dvorio braću. U svim je službama sjala njegova nenadmašna poniznost, pa je rado nosio metlu, smatrajući se nedostojnim bilo kakve časti. Kada se samostan jednom našao u teškim dugovima, ponizno je molio priora da ga proda kao roba kako bi novcem podmirili dugove, što je ganuti poglavar smjesta odbio. Godine 1603. dopušteno mu je da položi redovničke zavjete kao brat laik.

Kada je imao trideset i četiri godine, povjerena mu je uprava nad samostanskom bolesnicom, gdje je ostao sve do smrti. Njegova ljubav prema bolesnima i siromasima nije poznavala granica. Dvorio je jednakom brigom španjolske velikaše i bolesne robove, a kada bi mu ponestalo postelja, ranjenike bi smjestio u vlastiti ležaj. Kada ga je subrat prekorio zbog toga, Martin je ponizno odgovorio da je djelotvorna ljubav uvijek preča od čistoće. Na ulicama Lime svakodnevno je hranio više stotina gladnih, a uz pomoć imućnih građana i samoga potkralja utemeljio je sklonište i školu Santa Cruz za napuštenu djecu i siročad. Provodio je život u najstrožem postu, nikada nije jeo meso, a spavao je svega dva do tri sata dnevno.

Bio je blizak prijatelj svetoga Ivana Macíasa i svete Ruže Limske. Njegov svetački ugled privlačio je ljude svih društvenih slojeva, od potkralja i nadbiskupa do najbjednijih prosjaka. Kada se u šezdesetoj godini teško razbolio, sam je najavio čas svoga preminuća. Potkralj Perua došao je k njegovoj samrtnoj postelji i u suzama mu poljubio ruku moleći ga za zagovor na nebu. Dok su subraća naglas molila Vjerovanje, sveti Martin de Porres blago je predao duh Gospodinu 3. studenoga 1639. godine.

Čuda

Život svetoga Martina bio je obasjan nebrojenim nadnaravnim čudesima i darovima. Posjedovao je dar bilokacije: dok je boravio u svojoj ćeliji u Limi, viđan je u Meksiku, Africi, Kini i Japanu kako tješi utamničenike i liječi bolesne. Za vrijeme epidemije u Limi ulazio je kroz zaključana vrata bolesničkih soba kako bi njegovao oboljelu braću. Tijekom molitve pred Presvetim Sakramentom redovito je lebdio u zraku obasjan nebeskom svjetlošću.

Imao je čudesan dar ozdravljanja bolesnika polaganjem ruku, dodirom ili jednostavnim znakom križa, govoreći ponizno: „Ja te previjam, a Bog te liječi“. Životinje su mu se pokoravale s potpunom poslušnošću, a u narodu je ostao zapamćen čudesan događaj kada je privolio psa, mačku i miša da u potpunom miru jedu iz iste zdjele. Dvadeset i pet godina nakon njegove smrti grob mu je otvoren te je tijelo pronađeno posve neraspadnuto i ugodna mirisa.

Štovanje i zaštitništvo

Sveti Martin de Porres slavi se 3. studenoga. Njegovi posmrtni ostaci počivaju u bazilici i samostanu svetoga Dominika u Limi, u neposrednoj blizini grobova svete Ruže Limske i svetoga Ivana Macíasa. Papa Grgur Šesnaesti proglasio ga je blaženim 29. listopada 1837. godine, a papa Ivan Dvadeset i Treći svečano ga je kanonizirao 6. svibnja 1962. godine, kao prvoga crnog i miješanog svetca obiju Amerika. Papa Pio Dvanaesti proglasio ga je 1945. godine zaštitnikom svih socijalnih ustanova u Peruu. Zaštitnik je brijača, frizera, medicinskoga osoblja, socijalnih radnika, siromaha, životinja i rasnoga sklada. U umjetnosti se prikazuje u bijelo crnom habitu dominikanskoga brata laika, s metlom u ruci, raspelom, krunicom i zdjelom iz koje zajedno blaguju pas, mačka i miš.

Isti dan, 3. studenoga, slave se i