Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 17. stoljeće › Životopisi › Sveta Hijacinta Mariscotti

Sveta Hijacinta Mariscotti
Klikni za povećanje
×
Sveta Hijacinta Mariscotti
Sveta Hijacinta Mariscotti. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETICA · DJEVICA

Sveta Hijacinta Mariscotti

Spomendan
30. siječnja
Razdoblje
17. stoljeće
Smrt
1640.

Život

Sveta Hijacinta Mariscotti rođena je 16. ožujka 1585. godine u dvorcu Vignanello pokraj Viterba u Italiji, u plemićkoj obitelji grofa Marcantonija Mariscottija i Ottavije Orsini. Na krštenju je dobila ime Clarice. Odgajana je u samostanu svetoga Bernardina u Viterbu, gdje je njezina starija sestra već bila položila redovničke zavjete. Iako je u djetinjstvu pokazivala pobožnost, kako je rasla postajala je sve više sklona ispraznostima, raskoši i svjetovnim zabavama. U dobi od dvadeset godina gajila je nadu da će se udati za markiza Capizucchija, no on je zaprosio njezinu mlađu sestru Hortenziju. Duboko povrijeđena i ogorčena, Clarice je u bijesu odlučila otići u samostan svetoga Bernardina u Viterbu, uzevši redovničko ime sestra Hijacinta.

Njezin ulazak u samostan nije bio plod iskrena duhovnoga poziva, nego želje da prikrije svoj ponos i razočaranje. Otvoreno je priznala ocu da ne želi napustiti svjetovni luksuz, pa je zatražila da joj sobe u samostanu uredi poput kneževskoga stana. Punih deset godina sestra Hijacinta živjela je u samostanu sablažnjivim i lakomislenim životom: nosila je haljine od najfinije svile, imala vlastitu kuhinju i osobne poslužiteljice, primala svjetovne posjete i klonila se zajedničke stege. Ipak, unatoč toj ispraznosti, u njezinu je srcu tinjala iskrena vjera i sinovska odanost Blaženoj Djevici Mariji.

Godine 1615. pogodila ju je teška i pogibeljna bolest. Kada joj je samostanski ispovjednik došao podijeliti svetu pričest, zgrožen raskoši njezinih odaja, uskratio joj je odrješenje i oštro je opomenuo da se obrati. Duboko potresena, Hijacinta je probdjela noć u gorkim suzama i molitvi pred raspelom, zavapivši: „Bože moj, daj smisao mome životu, daruj mi spasenje!“. Doživjela je potpuno nutarnje obraćenje. Sljedećega je dana u samostanskoj blagovaonici pred cijelom zajednicom kleknula, javno ispovjedila svoje grijehe i zatražila oprost.

Odrekla se svih svojih dragocjenosti, obukla siromaški, krpani habit, skinula obuću te do kraja života hodala bosa, hraneći se samo kruhom i vodom. Dane i noći provodila je u molitvi, strogim bdjenjima i teškoj tjelesnoj pokori, klanjajući se Presvetom Oltarskom Sakramentu i razmatrajući muku Isusovu. Iz svoje samostanske klauzure razvila je golemu mrežu karitativne pomoći za najsiromašnije u Viterbu. Utemeljila je dvije laičke bratovštine zvane Sacconi: jednu za prikupljanje pomoći bolesnicima, stidljivim siromasima i utamničenicima, a drugu za osnivanje skloništa za napuštene starce. Za vrijeme epidemije u gradu pokazala je herojsku ljubav njegujući oboljele. Preminula je u Viterbu 30. siječnja 1640. godine.

Čuda

Sveta Hijacinta bila je obdarena darom proroštva, uvidom u skrivene misli i tajne ljudskih srdaca te čudesnim viđenjima i zanosima. Njezina dugotrajna i nadljudska pokora, uz minimalnu prehranu, smatrana je u postupku kanonizacije trajnim Božjim čudom očuvanja života. Po njezinoj molitvi ozdravljali su mnogi bolesnici u gradu, a grešnici se vraćali Bogu. Na dan njezina preminuća narod je u tolikom broju pohrlio k njezinu odru da su joj redovnice morale tri puta mijenjati habit jer su vjernici rezali komadiće njezine odjeće kao svete relikvije.

Štovanje i zaštitništvo

Spomendan svete Hijacinte Mariscotti slavi se 30. siječnja. Njezino tijelo počiva izloženo štovanju u crkvi samostana svetoga Bernardina u Viterbu, koji danas nosi njezino ime. Papa Benedikt Trinaesti proglasio ju je blaženom 1726. godine, a papa Pio Sedmi svečano ju je kanonizirao 14. svibnja 1807. godine. Suzaštitnica je grada Vignanella uz svetoga Blaža. U likovnoj umjetnosti prikazuje se u franjevačkom habitu s trnovom krunom na glavi, raspelom u rukama i pokorničkim oruđem, često okružena siromasima ili pred pokaznicom s Presvetim Sakramentom.

Isti dan, 30. siječnja, slave se i